Marino Tumpić tumpic@astronomija.co.rs

Saljut 5

Sredinom sedamdesetih godina proteklog stoljeća u tadašnjem sovjetskom savezu egzistirala su dva programa svemirskih stanica pod jednim, zajedničkim imenom – "Saljut".

Civilni je program ("DOS", odnosno "Saljut 1 i 3") vodio konstruktorski biro Sergeia Koroleva, dok je vojni program ("Almaz", odnosno "Saljut 2,3 i 5") vodio konstrukcijski biro Vladimira Nikolayevicha Chelomeia.

Nakon uspješne misije "Saljut 4", bilo je jasno da je Korolevljev tim na pravom putu, ipak u međuvremenu, prije dolaska na scenu druge generacije svemirskih stanica, Chelomei je dobio još jednu priliku, njegova već spremna stanica, treća iz programa "Almaz" - letjeti će u svemir kao posljednji primjerak svoje vrste.

Dana 22.06.1976. sa kozmodroma Baikonur, raketom "Proton-K" lansirana je svemirska stanica "Saljut 5" (aka "Almaz 3"!), identičnih dimenzija kao i dvoje prethodnika ("Saljut 2 i 3", aka "Almaz 1 i2"):

Dužina stanice iznosila je 14,60 m, promjer najvećeg dijela stanice 4,20 m, masa stanice je iznosila 17800 kg, dok je prostor za posadu bio zapremine 100 m3.
Stanica je bila opremljena novim sustavom za komunikaciju koji je osiguravao relejnu vezu sa kontrolnim centrom preko telekomunikacijskih satelita klase "Molonya", naravno veliki komunikacijski (čitaj špijunski!) brodovi klase "Kosmonaut Yuri Gagarin", "Kosmonaut Vladimir Komarov", i nadalje su bili stacionirani ispred obala USA i njenih evropskih saveznika!

Tijekom 409-dnevnog trajanja mislije "Saljut 5", ka njoj su upućena tri svemirska broda "Sojuz", dvije su posade boravile na stanici, a pored cijelog seta vojnih i znanstvenih zadataka, kao zaključak cijelokupne prve generacije svemirskih stanica izdvaja se slijedeće:

Vojne se zadaće daleko jednostavnije, kvalitetnije i jeftinije mogu obavljati automatiziranim/robotiziranim satelitima bez ljudske posade!

"Saljut 5" završila je svoju svemirsku karijeru 08.08.1977. u atmosferi iznad Pacifika, u kaotičnoj destrukciji koju svemirske agencije obično nazivaju "kontroliranim" sagorijevanjem letjelice u gušćim slojevima atmosfere!

"Sojuz 21" sa posadom Boris V. Volnov i Vitali M. Zholobov poletjeli su ka "Saljutu 5" 06.07.1976., i iako je problematičan "Igla" sustav za automatski prilazak stanici po tko zna koji put, otkazao, uspjeli su se bez problema manuelnim putem spojiti sa stanicom.
Posada je pred sam kraj misije očigledno imala velikih problema, te je umjesto planiranog spuštanja 01.09.1976. do njega došlo 24.08.1976.

Različiti izvori navode kako je Zholobov bio u stanju psihičkog rastrojstva te kako je prijevremeno spuštanje na Zemlju obavljeno zbog medicinskih i sigurnosnih razloga.
Prema drugim izvorima došlo je do kontaminacije (!?) zraka u samoj stanici koju kozmonauti nisu mogli riješiti, te je određen prijevremeni završetak misije.
Bilo kako bilo, Zholobov nije nikada više letio u svemir!

"Sojuz 22" poletio je 15.09.1976., a posadu su sačinjavali Valeri F. Bykovsky i Vladimir V. Aksyonov. Nakon osam dana leta, 23.09.1976. posada se bez problema spustila na Zemlju. Ovaj let nije bio povezan sa "Saljutom" (iako su u to vrijeme i "Saljut 4 i 5" istovremeno bili u orbiti!) međutim, navodimo ga poradi konzistentnog numeričkog praćenja letova u tom vremenu.

Dana 14.10.1976. ka "Saljutu 5", poletjeli su Vyacheslav D. Zudov i Valeri I. Rozhdestvensky u "Sojuzu 23". Ono što je čekalo ovu dvojicu jedna je od najgorih noćnih mora svakog kozmonauta:

Pri prilasku "Saljutu", sustav za automatsko navođenje "Igla" i ovoga je puta otkazao (gotovo je nejverojatno kakove je probleme godinama taj sustav stvarao sovjetskoj astronautici!), no astronauti su bili već "naučeni" na tu činjenicu, te su stanici prilazili manualnim upravljanjem. U trenutku kada su već bili nadomak stanice, kontrola leta naredila je da se, zbog kritične razine goriva u rezervoarima, vrate na Zemlju bez pristajanja na "Saljut 5".

Soyuz u vodi

Dva dana po lasiranju (16.10.1976.) uslijedio je povratak. Vatreni prolazak kroz atmosferu protekao je bez problema, a onda je kapsula uletjela u pravu rusku snježnu mećavu, i izvela neplanirano prvo sovjetsko spuštanje kapsule na vodu – u jezero Tengiz, pri temperaturi od – 20°C i usred noći!

Oštećeni padobran omotao se oko kapsule ne dopuštajući kozmonautima da otvore vrata, amfibijsko vozilo sa spasiocima nije moglo načiniti ništa za izvlačenje astronauta koji su u međuvremenu ostali bez električne energije unutar kapsule i sa samo rezervnim akumulatorom za slučaj nužde! Tek ujutro, po dolasku helikoptera uspjelo se za nj sajlom zakačiti kapsulu i prebaciti ju na kopno, te izvući promrzle kozmonaute.
Na opće oduševljenje posada je bila neozlijeđena i u dobrom psihofizičkom stanju! (Zato u svemir ne lete "obični" ljudi!)

Nekoliko mjeseci kasnije, 07.02.1977., Viktor I. Gorbatko i Yuri N. Glazkov u "Sojuzu 24", opskrbljeni netom načinjenim sustavom za forsirano "provjetravanje" stanice, uspješno su pristali uz "Saljut 5". Zbog opasnosti od moguće otrovne atmosfere unutar nje, pri ulasku u stanicu koristili su gas-maske! Nakon provedene analize, ustanovili su kako je atmosfera unutar stanice nije toksična, no svejedno su ju uz pomoć donjete aparature – potpuno "promijenili"!

Svega osamnaest dana kasnije, 25.02.1977. godine Gorbatko i Glazkov ponovo su bili na Zemlji. Bila je to kratka ali radna i besprijekorna misija!

Saljut 5 i Sojuz 21

Planirana misija "Sojuz 25" otkazana je zbog kritičnih resursa sa gorivom, zrakom i vodom na samoj stanici. Kontrola leta je procijenila kako bi bilo isuviše rizično slati novu posadu, a kako za time nije bilo prijeke potrebe, odlučeno je da ta misija kao prva krene ka novoj, drugoj generaciji svemirskih stanica – "Saljut 6" čije će lansiranje uslijediti svega nekoliko mjeseci kasnije, početkom jeseni te iste (1977.) godine!

Svi su sustavi i podsustavi programa "Saljut" i "Sojuz" (osim "Igle") pokazali da mogu odraditi svoje zadaće i u najtežim uvjetima, trebalo ih je možda samo još fino "ugoditi"!

U narednom nastavku čitajte;
"Saljut 6", nova generacija svemirskih stanica, učestale smjena posada u orbiti, novi tipovi "Sojuza", po prvi puta su upotrijebljeni bespilotni transportni opskrbni brodovi "Progres", preko trideset letjelica i gotovo pedeset kozmonauta tijekom pet godina rada spojilo se, odnosno boravilo na ovoj stanici...

(8.04.2005.)

vrh