|
Promatračkom se astronomijom, aktivno, bavim tek oko godinu dana. Što se tiče teoretske astronomije, interes seže mnogo ranije.
Moglo bi se reći da sam aktivno promatrati nebo počela prošlo proljeće u ovo vrijeme. Ideja da se natječem na maratonu pojavila se tek tijekom prošlog ljeta, a interes za samim promatranjem tjerao me da neumorno tražim objekte i koristim svaku moguću priliku za promatranje. Prvi objekt kojeg sam vidjela u životu bio je M45, nakon njega su mi pokazali M31 i ostale klasike i ja sam bila već zaljubljena do ušiju u nebo:). Imala sam sreću da me na promatranje doveo prijatelj, koji je član našeg Fizikalnog društva Split, te sam tako, odmah na početku, ostvarila i nekakve kontakte. Promatrala sam mnogo i sustavno, a u svemu mi je najveća pomoć bila što sam upoznala Natka Bajića (pobjednika MM 2002), koji mi je vidjevši moj, stvarno velik interes, odlučio i pomoći i pokazati sve Messierove objekte tijekom godine. Počela sam se neizbežno koristiti i kartama i raznim softwareima, što mi je uvelike pomoglo u planiranju sistematike traženja nekog objekta. Kada sam odlučila da ću se natjecati, unutar jedne fascikle smo počeli pripremati sve potrebne karte za snalaženje na nebu i pronalaženje Messiera pri raznim povećanjima. Nisam računala na pobjedu, ali sam se trudila da se što bolje i kvalitetnije pripremim za natjecanje. Uvjek do sada, a i sada promatramo s teleskopom naše sekcije 120mm Konus refraktor. Na maratonu smo koristili okular 25 mm, koji je zajedno s žarišnom duljinom tekleskopa od 1000mm davao povećanje od 40x. Koristili smo samo to povećanje, jer su svi Messierovi objekti dovoljno veliki i sjajni da ih se pri tom povećanju pronađe i vidi, a korištenje većih povećanja samo bi smanjilo vidno polje i otežalo snalaženje. Kakva nam je bila taktika? Nakon godinu dana vježbanja traženja Messierovih objekata, odlaženja na promatranja daleko od gradskog svijetlosnog zagađenja i nakon napamet naučene lokacije većine od 110 Messierovih objekata, stvari su jednostavno legle na svoje mjesto. Na natjecanju sam koristila karte, koje smo godinu ranije počeli pomno slagati i proučavati, iako sam mnogo objekata našla bez pomoći karata. Natko, moj pomoćnik je imao dužnost pomagati mi s kartama, on je vodio strategiju oko toga da meni karta uvjek na vrijeme dođe u ruke, da se ne trati dragocjeno vrijeme. Također smo nebrojeno mnogo puta prije natjecanja ponovili sisteme traženja pojedinih objekata, služeći se star hoppanjem. Dogovorili smo se da on u svakom trenutku zna što ja tražim i da karta uvijek bude pri ruci. Takvom suradnjom, stvorili smo izvrsnu komunikaciju između mene i karata, tako da nekad praktički nisam morala ni gledati u kartu i tako pod svijetlom lampe gubiti adaptaciju na mrak, već bih samo držala oči prioslonjene na okular teleskopa, a Natko bi me potsjetio na karakterističan lik koji bi se trebao vidjeti u finderu. Imali smo i skoro u minutu točan redoslijed izlaza i zalaza pojedinih
kritičnih objekata, kojeg smo se strogo držali. Osim kritičnih trenutaka za traženje navedena dva objekta, napravili smo i strategiju velikih otvorenih skupova (45, 35, 44, 51, 47, 46), koji se gotovo u sumrak mogu pronaći. Oni su trebali popuniti rupe izmedju M33 i M79.
Ostatak objekata do ponoći nije bio problematičan, imali smo i tu blagi redoslijed, tipa, paziti da se Djevica ne popne u zenit, paziti da Veliki Medvjed nije baš u zenitu, tako da star hoppatnje bude ugodnije, brže i lakše. Problem, ne samo za nas, nego i za sve natjecatelje općenito, bio je u tome što je na istoku bila poprilično gusta šuma i što su se izlazeći objekti morali naganjati kroz stabla, a kada ste u blagom vodstvu, a to i niste baš očekivali, a i pozicija vam nije sigurna, želite si osigurati i vremensku prednost. Tada se rodila i nova strategija. Gotovo svaki objek nakon pauze, koja je trajala od 00-01h ujutro, bilo je potrebno pronaci dok je jos nisko i tako pokusati zadobiti prednost. Počeli smo sa M57 među granama, kojeg smo doduše prije pauze pronašli. Mislim da bih na prste jedne ruke mogla nabrojati objekte nakon 1h ujutro, koji nisu pronađeni među granama. Ta avantura je čitavom natjecanju dala jedan poseban ugođaj:). Kao što sam već napomenula, promatram tek godinu dana i ljetno nebo sam promatrala samo prošlo ljeto i bilo mi je teško ne vidjeti kompletno zviježđe, nego se po nekim okolnim zvijezdama orjentirati i nizbrdo hoppati do objekta. I tu mi je Natko mnogo pomogao, jer me podsjetio na raspored zviježđa i upozoravao ako sam sto propustila. Vjeko iz Zagreba je jedno vrijeme bio u prednosti jer je uspio prije mene uhvatiti tri objekta na dnu Strijelca, i na tome mu svaka čast, jer kada ih je on našao, bili su u najgoroj mogućoj poziciji među granama:), ali smo ih malo kasnije i mi pronašli. Pročitala sam već negdje da je upitan bio naš M75. Pa, situacija je bila takva da je zora svitala, Mjesec je bio izašao i bio relativno blizu objekta, ali sam isto tako ja znala točnu lokaciju objekta, a u finderu sam uspjela pronaći točno gdje se on nalazi, služeći se detaljnim kartama i naciljati poziciju. Kada sam pogledala u okular. Učinilo mi se da ga vidim. Blago sam micala sam teleskop i nije bilo zabune, bio je tu. Lokacija je bila točna, u vidnom polju okulara sam prepoznala karakterističan lik između kojih se nalazi i tako ga pronaći. Problem je bio što je sve više i više svitalo i što se Mjesec sve više i više dizao. Još ga je dvoje ljudi vidjelo, ali kao što je već netko rekao, u taj sat i pod tim uvjetima, stvarno sve može biti diskutabilno. Eto, to je otprilike to. Puno pozdrava i čisto nebo vam iskreno želim, Matea
(13.04.2005..)
|
