Zemlja je jedina stenovita planeta na kojoj nema upadljivih kratera (inače ih ima, ali nisu upadljivi), jedina je sa tečnom vodom na svojoj površini i sa obiljem kiseonika u atmosferi. I jedina je planeta na kojoj se razvio život.

Zbilja, kako to da se život tako burno razvio na našoj planeti? Postoje dve srećne okolnosti koje idu na ruku životu, bar u ovakvoj formi koju mi poznajemo.

Prva je gravitacija Zemlje. Ona je dovoljno snažna da zadrži atmosferu oko planete. Na Mesecu, na primer, nema atmosfere jer je Mesečeva gravitacij suveše slaba i svi gasovi koji su nekad postojali na Mesecu brzo su odlrpršali u svemir.

Evo kako je nastala atmosfera na Zemlji. U početku kada je još bila mlada Zemlja je izgledala kao ogromna izrovana kugla jer se sudarala sa mnogim telima koja su vršljala u komšiluku. Tada Zemlja, a ni ostale planete, nije imala atmosferu jer je Sunce u to vreme, pre 4 milijarde godina, pojačano zračilo elektrone i protone. Ove čestice su jednostavno oduvale sav zrak koji se nalazio oko planeta. Ali Sunce se potom primirilo i tadu su gasovi koji su stalno izvirali iz vulkana počeli da okružuju našu planetu. Ti rani gasovi bili su sasvim otrovni za naš pojam zdravog zraka: ugljen-dioksid, sumporna jedinjenja, ugljen-monoksid, cijanovodonik itd. Sičnu atmosferu imala je tada i Venera..

E tu sad stupa na snagu i druga srećna okolnost, a to je razdaljina Zemlje od Sunca. Venera je bliže Suncu i to je za nju imalo sledeće posledice. Zraci Sunca su razgradili vodenu paru na vrhu atmosfere na kiseonik i vodonik koji su se zatim raspršili u okolni prostor. Ugljen-dioksid je izazvao efekat staklene bašte. Ovaj gas ima takvu osobinu da propušta Sunčevu energiju koja zagreva površinu planete, ali ne dozvoljava da ta toplota ode napolje izvan atmosfere (efekat staklene bašte osećaš zimi kada te kroz prozorsko okno greje sunce). Tako izlazi da je površina Venere mnogo toplija nego što bi bila da uopšte nema atmosferu.

E da se vratimo na Zemlju. Zemlja je dalje od Sunca nego Venera i na Zemlji je zato uvek bilo malo hladnije. Dovoljno hladnije da se vodena para iz atmosfere kondenzovala u kapljice, tj. u oblake koji su prosuli silnu kišu na tle. Toliko puno da su nastala mora. A ugljen-dioksid se otipio u vodi. Mnogi vulkani su bljuvali ugljen-dioksid sa dna nekog mora i uglejn-dioksid se otapao pre nego što je stigao na površinu vode. Tako Zemlja nije bila zatvorena u staklenu baštu. (Inače, ta silna voda i kiša izbrisala je tragove nekadašnjih kratera pa se zato oni danas ne vide. U tom poslu vodi je pomogao i vetar.)

Eto. A da je Zemlja imala slabiju gravitaciju ne bi sad na njoj bilo vazduha koji dišemo i bila bi izrovana i rošava kao što je Mesec ili Merkur. Da se Zemlja nalazi bliže Suncu danas bi je obavijao debeo sloj sumpora, uglejn-dioksida i ostalih otrovnih gasova i bila bi vrela. A da je dalje, bila bi zaleđena. Naša planeta je baš na pravom mestu i baš onakva kakva nam treba.