am

Astronom amater Steve Massey je tvorac LunaView 2000 zanimljivog i korisnog softverskog alata namjenjenog naprednijem osmatranju Mjeseca malim i srednjim optičkim instrumentima. Beta verzija je besplatna i uključuje oko 180 fotografija formacija na Mjesecu. Na dodatnom CD-u, istina koji se plaća, se može naći gotovo sve sto je dostupno za pogledati. Iskreno i ova besplatna verzije je jako dobra. Mjesec je urađen kao klikabilna mapa. Mogu se naći kratki ali korisni kometari o formacijama, veličini te njihovoj geološkoj istoriji ili o istorijatu samog naziva (sl.002).

Program je 7 Mb i preuzet je sa www.binarysytems.com.au/software/lunaview.htm mada sam otkrio da je ovaj link unazad skoro dva mjeseca neaktivan. Korisnički interfejs je upravo Mjesečeva mapa. Prelazeći preko površine Mjeseca u donjem desnom uglu nam se pojavljuju formacije koje su detektovane.

Kliknuvši na nevedenu formaciju otvara nam se prozor (sl.003) u kome vidimo fotografiju i kratak opis odabrane formacije.


(sl.005) Veća slika 57 Kb	(sl.006) Veća slika 61 Kb	(sl.007) Veća slika 64 Kb

Mjesec je kompletan pokriven u 12 vecih sekcija (sl.004) sto nam omogućava da se lakše orjentišemo u potrazi za sitnijim objektima. U desnom donjem uglu u prozoru <Freeware edition> imamo opciju <Sites> koja nam pokazuje mjesto slijetanja poznatijih misija (sl.008). Ipak najljepša stvar je što su sa ovim programom pokrivene sve veće formacije i svi zanimljiviji krateri. A baš oni su glavna odlika njegove površine i upravo ova prezentacija ovog programa je namjenjena onima koji bi bacili pogled na ove Mjesečeve formacije. Pitanje njihovog nastanka nudi više odgovora. Ipak aktuelne su uglavnom dvije predpostavke. Prema prvoj oni su proizasli iz vulkanskih erupcija u ranom dijelu geološkog razvoja Mjeseca. Uočavamo da su izgledom drugačiji od Zemaljskih vulkanskih kratera ali i uslovi u kojima su nastajali nisu niti izdaleka isti. Druga je teza nastanka udarima meteora.

Prilikom posmatranja kratera možemo obratiti pažnju na par stvari koje se lako mogu uočiti. Prva je njegova veličina, a nju možemo odrediti na više načina:

1. «Odokativna» metoda (kako jednom spomenu naš dragi kolega D. Miladinović)

2. Mjerenjem uz pomoć mjerila koje možemo naći u Mjesečevim atlasima ili programima, potom sintezom ove predhodne dvije tehnike možemo poznavanjem određenih kratera aproksimativno odredjivati druge,

3. Mjerenje površine, koje je u osnovi određivanje ugla pod kojom se posmtrana površina vidi sa Zemlje. Ugaona veličina objekta se koriguje u odnosu na položaj objekta na Mjesecu, a zatim iz poznavanja udaljenosti Mjeseca lako nalazimo dimenziju, prema datoj relaciji:

A – objekt u odnosu na Mjesecev disk
So – povrsina objekta dimenzionisana sa crteza ili fotografije
r – poluprecnik Mjesecevog diska
m – korekcija u odnosu na polozaj objekta na Mjesecevom disku

d - udaljenost od centra Mjesecevog diska

Rubovi ili zid kratera nam takođe može puno toga reći. Ako je krater star on je prekriven sitnijim udarnim kraterima koji gotovo deformišu oštrinu ivice njegovog ruba. Idealan primjer su tri kratera koji su tik jedan do drugoga i na kojima se sjajno opažaju ovakve stvari, to su krateri Werner, Blanchinhus i la Caille. (sl.009). Werner je u ovom tripletu najmlađi. Pažnju možemo obratiti na centralni dio te uočiti da li postoji u samom centru uzdignuće koje nastaje djelovanjem ogromne energije udara, a i time doći do zaključka o njegovom porijeklu, primjer za takvo što je krater Copernicus. Da Mjesec i nije baš potpuno geološki mrtav svijet pokazuju pažljiva mjerenja i osmatranja koja je vršio Kozirev a koja su upućivala da postoje neke promjene u vulkanskom krateru Alphons.

Krateri Ticho i Copernic za vrijeme punog Mjeseca mogu imati duge svijetle zrake koji se pružaju na velike udaljenosti. Pretpostavka je da zrake nastaju kao direktna posljedica sastava kratera iz kojih se pružaju. Prilikom posmatranja kratera jako je korisno, sa više aspekata, uraditi i skice posmatranih područija te sve skupa naknadno analizirati.