Marino Tumpić tumpic@astronomija.co.yu

© T. Credner & S. Kohle, AlltheSky.com. Veća 67 Kb

Pažljivi promatrači moći će početkom marta sat/dva prije izlaska sunca nad istočnom istočnim horizontom, odnosno sat/dva nakon zalaska sunca nad zapadnim horizontom vidjeti blijedi, 15° širok svijetlosni pojas koji se proteže ekliptikom do visine oko 50° iznad horizonta.

Radi se o odsjaju sunčeve svjetlosti od mnogobrojnih čestica međuplanetarne materije, veličine od nekoliko mikrona pa do mikro-asteroida promjera jednog metra, koje orbitiraju oko sunca u ravnini ekliptike, ravnine kojom se oko sunca okreću i sve planete sunčeva sustava, izuzev Plutona.

Sazviježđa zodijaka nalaze se prividno u istoj ravnini, te je po njima ova pojava dobila naziv – zodijakalna svijetlost.

Sa naših geografskih širina, zodijakalnu svijetlost najlakše je zapaziti krajem februara i početkom marta, te sredinom oktobra, kada je ravnina ekliptike najokomitije položena u odnosu na horizont.

Pojavu zodijakalne svijetlosti otkrio je i objasnio talijanski znanstvenik Giovanni D. Cassini tijekom 1683. godine, mada je o njoj pisao još Perzijski astronom i matematičar Omar Khayyam, okarakteriziravši ju kao pojavu «lažne zore».

(01.03.2005.)

vrh