|
|
U SUSRET OPTIMISTIČKOJ BUDUĆNOSTI
 |
| Ivan Jefremov |
|
Ivan Jefremov
(1907-1972) stupa na scenu sovjetske naučne fantastike u vreme
odlaska Aleksandra Beljajeva, velikana ove literature iz prethodne
generacije. Mladi pisac se odmah susreo sa zahtevima vlasti prema sveukupnoj
literaturi pa i naučnoj fantastici; naime, tzv socijalistički realizam
tražio je dela sa jasnom ideološkom porukom, bez psihološko-dekadentnih
zastranjivanja. Naučna fantastika je, pošto se prostirala u budućnost,
trebala da opisuje buduće uspehe socijalizma, odnosno svet u kome je
socijalizam pobedio i na Zemlji zavladao komunistički raj. Mnoštvo pisaca
se, ispunjavajući partijske direktive, takmičilo u smišljanju verzija svetle
budućnosti u kojoj je radni čovek svoj gospodar, neugnjetavan od
kapitalista, svestan klasnih interesa i uloge u istoriji čovečanstva.
Naravno, poštujući ideološke zahteve, pisci su junake i priče sveli na puko
prepričavanje udžbenika, proglasa i programa. Jefremov je, nasuprot toj
modi, u svojim delima opisivao sukobe čoveka ne sa klasnim neprijateljom već
sa večitim, moćnim i nezaiteresovanim neprijateljom - Prirodom. U pričama
koje su sakupljene u zbirke «Susret nad Tuskarorom» (1944.g.), «Pet rumbova»
(1944.g.), «Beli rog» (1945.g.) «Dijamantska truba» (1946.g.) i «Priče»
(1950.g.), varirani su različiti susreti sa nepoznatim planetama, njihovom
florom, faunom (ređe i inteligentnim žiteljima) i opisani napori astronauta
da otkriju načine na koje je Priroda stvorila pejzaže i život, često
skrivajući fatalne zamke; samo hrabrost i požrtvovanost može da izbavi
Zemljane od neprijateljskog okruženja. U tim pričama ideološke poruke
marginalizovane su u ime slavljenja veličine Čoveka kao vrste pa je ovakav
način pisanja imenovan kao 'optimistička naučna fantastika'. Po ovom obrascu
Jefremov je napisao i roman «Zvezdani brodovi» (1948.g.) dok je serijal
«Velika duga», koji čine romani «Na ivici Ekumene» (1949.g.) i «Putovanje
Baurdžeda» (1953.g.) pokušaj uspostavljanja 'istorijske' naučne fantastike
koja se dešava u 'pogodbenom' starom veku; ovom maniru pisac će se vratiti u
poslednjem romanu «Atinska Taisa» (1972.g.) smeštenom u helenski svet.
Najpoznatije Jefremovo delo je roman «Magline Andromede» iz 1957.g. koje
opisuje daleku budućnost u kojoj na Zemlji vlada socijalističko društvo
blagostanja a svi pojedinci su visoko obrazovani i svesni; zemaljski brodovi
plove dubokim svemirom otkrivajući čudne planete, uspostaljen je i kontak,
istina povremen i samo putem radio poruka, sa drugim inteligencijama.
Direktnih ideološki-propagandnih poruka ima malo jer je čitavo ustrojstvo
društva svojevrsna potvrda ispravnosti socijalističkih ideja; opisi
tehnologije, kosmičkih pojava i pejzaža drugih planeta živopisni su i
ubedljivi. Kao i u 'tvrdoj' naučnoj fantastici sa Zapada, najveći problem je
sa uverljivošću junaka mada Jefremov nalazi mesta i za ove segmente romana.
U svakom slučaju, «Magline Andromede» su, uprkos manjkavostima, korektan
roman kvalitetniji od mnogih slične tematike. Novela «Srce zmije» iz 1959.g.
unekoliko je nastavak prethodnog dela jer je ustrojstvo identično: svemirski
istraživači sa socijalističke Zemlje, u dubinama svemira 'nabasaju' na brod
druge inteligentne vrste. Ovaj 'zadesni prvi kontakt' potpuno je miroljubiv
i svodi se na razmenu brodskih arhiva nakon koga svaki brod odlazi svojim
putem. Umesto sukoba sa svom silom lasera i slične pirotehnike, Jefremovi
junaci fascinirani su činjenicom da su susreli najređu pojavu u Univerzumu -
razum. Miroljubivi susreti sa vanzemaljcima teme su (uz nadmetanje sa
Prirodom) priča iz zbirki «Zaliv duginih boja» (1959.g.) i «Vranina koliba»
(1960.g.) za kojima sledi roman «Oštrica brijača» (1963.g.). Motiv
socijalističkog raja na Zemlji, bez političke vulgarizacije okosnica je
romana «Vreme Bika» iz 1970.g. Jefremov je svojom delom dokazao da se može
izbeći napadna ideologizacija i otkrio nove mogućnosti tretiranja teme
'prvog kontakta'; dok su njegove zapadne kolege pisale o invazijama
vanzemaljaca, on je iz 'bliskih susreta treće vrste' isključio sve šund
trivijalnosti dajući im značaj koji bi oni trebali imati - najvećeg događaja
u istoriji Homo Sapiensa kojim on definitivno izlazi iz svoje Zemaljske
kolevke. Jefremovim primerom pošla su braća Strugacki i Stanislav Lem a
potom i pisci sa Zapada.
(10.08.2006.)
vrh strane
|
