Na Vaše pitanje povodom nepotpisanog (!) komentara teksta kojim se prebacuje gospodinu Dragi I. Dragoviću pripisivanje nepostojeće nacionalnosti Srbo-Hrvat Ruđeru Boškoviću, mogao bih kratko odgovoriti rečima Ernesta STIPANIĆA, mog prijatelja i velikog poznavaoca života i dela Ruđera Boškovića, čiju knjigu inače citira g. Dragović, izrečenih na promociji zbornika “Filozofija znanosti Ruđera Boškovića”, odrzanoj 17. XII 1987. u Beogradu, u dvorani “Bartol Kasic”. Izrečene su kao zamerka hrvatskim kolegama istraživačima dela R. Boškovića, a glase: “Zašto insistirate da je Ruđer Bošković Hrvat, kada je on Srbin katolik, kao što sam to i ja.?“

Formalno, to bi bio odgovor na Vaše pitanje, ali koristim priliku da napišem i ono šta ja mislim o tome. Naime ništa nije tako prosto kao što izgleda na prvi pogled, i nije prvi put da se o tome vodi polemika. Novo je jedino da se koristi internet.

Dakle, pođimo redom.

Po katoličkoj državno-pravnoj doktrini svi DRŽAVLJANI Hrvatske se nazivaju Hrvatima, svi državljani Francuske Francuzima. Jedino je različito to što Francuzi imaju Francuze ETNIČKE Srbe, dok Hrvati sve Srbe koji su živeli u Hrvatskoj nazivaju samo Hrvatima. Po toj logici Bošković bi BIO Hrvat. Ali nije. On nikada nije živeo u Hrvatskoj, čak nije ni bio u njoj. Dubrovnik je bio REPUBLIKA. Kao svi primorski gradovi, bio je zapravo italijanski, sa mnogo slovenskog (u vreme Boškovićevo govorilo se: SLOVINSKOG) stanovništva, pristiglog iz PRAVOSLAVNOG zaleđa. Kako su pravoslavci bili samo Srbi, moglo bi se reći da je Srbin. Ali…

Otac Ruđera Boškovića se morao pokrstiti (pokatoličiti) u Dubrovniku da bi imao pravo da bude samostalni trgovac. Evo argumenta za pobornike navedene doktrine da ga proglase Hrvatom. Ponovo jedno ali: njegova majka je čista ITALIJANKA. On je samo detinjstvo proveo u Dubrovniku, a više od 50 godina živeo je u Italiji i Francuskoj.

Ipak Italijani ga ne smatraju Italijanom! Samo zato što je bio diplomata po pojedinim poslovima Dubrovnika u sporu sa jednim italijanskim gradom-republikom. Imao je i umro je sa francuskim državljanstvom, ali ga francuski akademici nazivaju DUBROVČANINOM, a ne Francuzom.

Bošković se ponosio sa oba svoja porekla, a zbog neprilika koje je povremeno imao u Italiji i Francuskoj, više se osećao SLOVINCEM.

Čiji je Ruđer Bošković?

Ruđer Bošković je GRAĐANIN EVROPE, kako ga opisuje njegov sekretar Tomanini u pismu dubrovačkom senatu, povodom Boskovićeve smrti, i istovremeno najveći sin Dubrovnika.

Dubrovnik je danas u Hrvatskoj. Neka se Hrvati ponose Ruđerom Boškovićem, ali neka to pravo imaju i Srbi iz čijeg etničkog korpusa je njegov otac, i Italijani – iz čijeg etnosa je njegova majka, i Francuzi – čiji državljanin je bio, i Austrijanci – kod kojih je napisao svoje najvažnije naučno delo, i građani USA, gde se sada nalazi najveći deo njegove pisane ostavštine, i građani Velike Britanije, iz koje su ga savremenici najviše poštovali.

I SVI OSTALI. Hrvatski naučnici su mnogo učinili na vrednovanju i popularisanju dela Ruđera Boškovića, primetno više nego što su to učinili srpski naučnici. Hvala im za to. Ruđer je to zaslužio - jer on je i danas prisutan u nauci.

Na kraju još neke napomene.

Srbo-Hrvat je baš dobra kovanica, jer nepristrasni lingvistički eksperti kažu da je jezik kojim se govori (sa svim varijantama i dijalektima) u Srbiji i Hrvatskoj JEDAN jezik.

Ipak, zamerka D. Dragoviću: u Ledermanovoj knjizi (i originalu i u prevodu) tako NE PIŠE, već piše da je on Dubrovčanin.

Takođe, pogrešno je napisano u naslovu (inače korektno urađene Dragovićevog) prikaza: Rudjer Josipa Bošković. Otac Ruđerov zvao se Nikola, a Josip je kršteno ime Ruđerovo. Dakle treba da stoji: Rudjer Josip Bošković.

Zainteresovane svakako treba uputiti i na veoma dobru monografiju “BOŠKOVIĆ”, Žarka Dadića, koju je izdala Školska knjiga iz Zagreba, 1987. godine.

S poštovanjem
Aleksandar Tomić,
12.aprila 2003.

Beleska o autoru teksta:
Aleksandar Tomić aleksandartomic@hotmail.com	Aleksandar TOMIĆ, astrofizičar iz Beograda, rodom iz Hrvatske, više od 30 godina istražuje delo Ruđera Boškovića. Napisao je o Boškoviću sledeće radove:
- Ruđer Bošković i otkriće Urana -1986, VASIONA, XXXIV, Br. 1-2, str. 6-8, - Aktuelnost Boškovićeve “Teorije prirodne filozofije” u svetlu jedne fenomenološke analogije u savremenoj fizici - 1991, ANALI zavoda za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik, XXIX, str. 129-136, - Curva virium Boscovichiana / Boškovićev zakon sila - 2002, Publikacije Astronomske opservatorije u Beogradu, No 72, str. 153-155. -Lex unica virium in natura – Ruđera Boškovića - (rekonstruisano je Boškovićevo izvođenje jedinstvenog zakona sila), 2003, SFIN, (časopis Instituta za fiziku u Beogradu, u štampi). -Ruđer Bošković i čestično talasni dualizam, primljeno u časopisu FLOGISTON, koji izlazi u Beogradu.

(april 2003.)

vrh