|
Dana 05. maja Marcela i ja odlučili smo posjetiti područje Maklavuna. Svojevremeno se oko tog arheološkog lokaliteta nedaleko Kanfanara podigla velika medijska prašina zbog njegove devastacije i mogućnosti da kamenolom u podnožju brda doslovce proguta ovo staro kameno zdanje.
Priča o Maklavunu započela je negdje u jesen 2003. godine. U jednom razgovoru s neprofesionalnim arheologom Antonom Medenom iz Kanfanara (voditeljem udruge "Dvegrajci") koji se bavi pronalaženjem, očuvanjem, dokumentiranjem i revalorizacijom povijesno-kulturoloških stvari i događanja, upozorio me na ovaj spomenik prošlosti i njegovo razmišljanje kako se tu možda radi o kakvoj arheološko-astronomskoj poveznici. Zajedno smo tada otišli na lokalitet i tu se povukla priča o izvjesnom gospodinu iz Rovinja koji se započeo baviti "dokazivanjem" te iste ideje. No kako su njegova znanja o astronomiji bila elementarna, nedostajale su mu informacije o točnim astronomskim efemeridama – položajima nebeskih tijela, davno prije povijesti koju možemo preciznije mapirati. Osobno nisam smatrao kako se radi o pradavnoj zvjezdarnici, već o eventulano mogućoj korelaciji između orijentacije građevine i smjera izlaska-zalaska Sunca, pokoje sjajne planete ili zvijezde, kao što je to uostalom veoma čest slučaj sa povijesnim građevinama. Umješni arheo-astronom bezmalo bi u svakom zdanju mogao pronaći veze s kretanjima nebeskih tijela, no to nipošto ne znači kako se svaki takav lokalitet može proglasiti – zvjezdarnicom starog doba. Proteklo je neko vrijeme, a tada se u događanja uključuje i Zvjezdarnica Višnjan. Informacije o pradavnoj zvjezdarnici krenule su put medija a prijetnje i maltretitiranja vlasnika kamenoloma - put Medena, Korlevića i mene. Nakraju, lokalitet je zasad barem dijelomično siguran na vrhu brda, iako je vlasnik kamenoloma jasno izjavio kako će ga, bude mu li se to prohtjelo, minirati i izbrisati s lica Zemlje. Što god Maklavun bio, vrijedan je stari spomenik nekadašnjih stanovnika centralne Istre i svakako ga treba istražiti i očuvati. Nas tog rano-svibanjskog jutra nije zanimala povijest Maklavuna. Svijetlo naše zvijezde bilo je prigušeno naoblakom, sparina otjerana kišom noć prije, a ni zmijama nije još bilo prevruće za sunčanje. Nevidljive zvijezde zimskog neba stajale su iznad naših glava, no proteći će još mjeseci dok neke od njih ponovo ne ugledamo na tamnom nebu prohladnih noći. Dolazak i parkiranje podno kamenoloma u blizini nekadašnje velike cisterne pitke vode te ostavljanje opreme u autu nije baš najsretnije riješenje za ovakve izlete. Desetminutno penjanje između kamenja, probijanje kroz grmlje s paučinom na licima i stižemo na vrh brda odakle se pruža predivan pogled uokolo, na more i kopno. Naši su preci znali što je lijepo! Pažljivo smo šetali po lokalitetu, tragovi devastacije i podzidavanja porušenih zidova vidljivi su. Rub ispucale litice nalazi se na svega nekoliko metara od kamenih zidova. Da nema okolnog svjetlosnog zagađenja ovdje bi definitvno bilo dobro odraditi opažanje meteora. Jesu li naši preci ovdje htjeli biti bliže Bogu (pa orijentirali građevinu prema božanskim svjetlima na nebu) ili opažati zvijezde – neznamo. No ono što zasigurno možemo reći je to kako gore rastu tako dobre šparoge (jestivo bilje za one koji neznaju) da smo ih onako sočne i velike u svega desetak minuta aktivne gastronomije pokupili dovoljno za barem nekoliko obroka. Pogled prema pomoćnim zgradama uokolo tulumusa koje nitko i ne spominje, i "dehidrirani" silazak s sada osunčanog lokaliteta gotovo su nas iscrpili. Nekoliko sati kasnije, dvoje astronoma pripremili su i u slast smazali gastronomsku poslasticu s Maklavuna. Šparoge su poput zvijezda, gledaš u njih i ne vidiš ih, no kada ih bolje upoznaš i probaš – poželiš ih zauvijek. Možda su i naši preci "bolovali" od iste ovisnosti, možda su na
Maklavunu pržili šparoge a u onim pomoćnim prostorijama držali
kokice koje su im nesle jaja (šparoge se ponajbolje spremaju s
jajima), možda su navečer sve to zalili dobrim vinom, legli i
zaspali pod tisućama zvijezda od kojih većinu više nemožemo vidjeti
zbog "napretka civilizacije". Možda najbolje da odete na Maklavun i gledate, kušate, mirišete, uživate sami... Marino Tumpić i Marcela Rasonja (31.04.2008.)
|
|
