žurke JSP 28.10.02. (Japetić star party)

28. 10. 2002.
U rijetka jutra stanovnik Zagreba može pogledati kroz prozor i diviti se kristalno bistrom nebu bez i najmanjeg traga bilo kakvoj naoblaci, a još ako je dotični stanovnik član stanovitog AD Infinituma, prva misao koja mu se javlja je: JSP!

To je otprilike prva stvar koja mi je u ponedjeljak prozujala glavom dok sam se vozio autom na posao i u nevjerici promatrao nevjerojatno zasićenu plavu boju neba. A tek bistrina! Na medvednici se skoro i bez optičkih pomagala moglo utvrditi brojno stanje stabala.

Definitivno dan za JSP.

Uskoro je na listi osvanuo post, pa se do navečer skupila i ekipa. Okej, radni dan je i sve skupa, mnogi nisu mogli ići, no pet ljudi i jedan pas za star-party usred (ok, dobro, na početku) radnog tjedna i nije tako loš prosjek. Nisu nas čak dali zavarati niti oblaci koji su se tijekom dana razvlačili nebom, jer je Alladin tvrdio suprotno.

I tako... U 18h i kusur minuta smo sa Bačvice krenuli Marko, Luka, Matija i ja, a Vid je nešto kasnije krenuo sa svojim vjernim pratiocem, Donom. Put do Japetića prošao je bez većih poteškoća, uz razgovor ugodni o DirectX-u, Open GL-u, ASP-u, XML-u i sličnim, normalnoj populaciji nerazumljivim ili irelevantnim skraćenicama (a o čemu bi mi freakovi inače i pričali, osobito u ovoj dobitnoj kombinaciji?). Cesta nije ništa bolja ni ništa gora nego zadnji puta. Za razliku od mog auta koji je sve gori nakon svakog pentranja na Japetić :-)

Kad smo oko 19:40 prispjeli na vrh, prije samog parkirališta primijetili smo parkirana dva vozila sa oznakama HV-a, i par spodoba pokraj njih, sve tamo s lijeve strane, kod one ograde i tornja za kojeg smo oduvijek nagađali da bi mogli biti vojni. Eto, sad to znamo za pravo. Nije nam bilo jasno što je ekipa tamo radila, a ja sam bio ziher da će nam doći srati nešto (iako nemaju osnove). U početku su nešto bauljali oko svojih kombija, stalno otvarali vrata i sijevali baterijskim lampama unaokolo, no nisu pokazali osobiti interes za nas. Uskoro je došao Vid, pa im je valjda Don utjerao strah u kosti, hehe :-) Ili možda mi, kad smo počeli razvlačiti optiku po parkiralištu. Size does matter, ma koliko mi šutjeli o tome!

Atmosfera nije bila baš nešto unatoč očekivanjima. Bez puno dvojbi zaključismo da je lošije nego zadnji puta, ali opet bolje od prosjeka. Nitko falabogu nije izmjerio graničnu magnitudu, a i seeing se tijekom večeri ozbiljno pokvario.

Krenuli smo bezveze. Ja sam prvo nanišanio M27, tek tako da malo razgibam optiku, no nismo se tu duže zadržavali. Htio sam ciljati nešto ozbiljno kad je Marko predložio da bi on potražio Veil Nebulu. Nakon nekoliko pokušaja onako odoka, napokon smo obojica konzultirali SkyAtlas, a zatim je uslijedilo još nekoliko beznadnih pokušaja traženja. Ja sam bio ziher da gledamo na pravo mjesto, no kad je došao Vid i pokazao nam Veil u svom scopeu, bez UHC-a, shvatio sam da ili gledamo u krivo mjesto ili se količina prašine na mom korektoru ozbiljno povećala. Sreća moja, bilo je ono prvo :-) Gledali smo totalno krivo. Naravno, trebalo mi je nekih 15 minuta da to shvatim. Nije bio moj dan, valjda. Ili nije još počeo, whatever.

NGC 404

Nakon pomalo glupave epizode sa Veilom, na koju nisam nešto osobito ponosan, odlučio sam se pozabaviti nečim ozbiljnijim. Sjetio sam se kako sam zadnji puta pabirčio galaksije po Perzeju, Andromedi, Ovnu i ostaloj stoci u susjedstvu, i kako nisam baš potpuno obrstio ovaj kvart, bacio sam se na SkyAtlas kartu broj 4 i krenuo redom. Prva se na jelovniku našla galaksija NGC 404. Magnituda je 10.3, no kako je drito pored nje i Beta Andromede koja svijetli sa svojih 2.1, ova galaksija nije nešto osobito impresivno. Trebao sam podići povećanje na recimo 100-injak ili 200-injak puta i zakloniti si zvijezdu izvan vidnog polja, možda bi tada bilo što više za vidjeti, no iz nekog razloga ovo nisam napravio. U svakom slučaju, nitko od okupljenog društvanca nije bio osobito impresioniran. Pa sam krenuo dalje.

Eh, da... Onda sam skroz puko. Sjetio sam se da tu negdje ima i jedna UGC galaksija koju SkyAtlas companion deklarira na mag. 13. Prava poslastica. Odsurfao sam do 40 Ovna (kako je dobar finder, točno u njemu vidim stvari ko u atlasu, ludilo!) i tamo pokušao locirati UGC 2296. Divna jedna galaksijica udaljena svojih 440 milijuna svj. godina od nas, površinskog sjaja 13 magnitude, dovoljne da sprži oko u nekom, recimo, 12 metarskom reflektoru, no na mom 9.25" SCT-u uz sve lošiji seeing i mjesec tik ispod horizonta, ova galaksija bila je tek na rubu vidljivosti. I to s one druge strane. Pokušavajući odrediti točan položaj, dok sam pomicao vidno polje, činilo mi se da se nešto blijedo nedefinirano pomalo miče, i bio sam u stanju odrediti položaj toga nečega, no da bih bio siguran pozvao sam Luku. Oko sokolovo prekaljenog Deep Sky promatrača približilo se okularu, a iz usta vrlog nam Luke izađe otprilike ova izjava: "Hmmrrrljnnjjj.... mmmmljjjj. Njjhhh.. M. Nj.?!" Potom je rekao da kao da mu se čini da se nešto kao vidi, ali da šta on zna. Tako da stavljam ovaj UGC ad acta, za neko bolje vrijeme. Možda na Premanturi, so help me God! Ali brijem si da bi se ovo moglo fino vidjeti, uz veće povećanje (galaksija je ful sitna!) i tamnije nebo, 13-tu magnitudu bi morao moj scope papati s tekom.

Kako sam bio u blizini, posjetio sam stare znance, NGC-ove 680, 691 i 697, sve u blizini Bete Ovna i sve više-manje 12. magnitude. Fino su se vidjeli (čitaj: mutno, blijedo i jedva uočljivo), a mogli su se čak potrpati u isto vidno polje, na rubove doduše, ali što je tu je.

NGC 891

Ne znam zašto, no svaki puta kada smo na Japetiću čini mi se da se ekipa baš i ne pali na te tamne i nedefinirane flekove dvoznamenkastih magnituda, pa sam odlučio zvirnuti malo one svjetlije. NGC 891, magnitude 9.9, na samom rubu dvoznamenkastosti, pružio je pravo osvježenje za oko, nakon onih hide'n'seek nebuloza. Duguljast, svijetle jezgre, dovoljno uočljiv da ukloni svaku zabunu. Prži oko, reče Vid :-)

NGC 1023

No ja stari deep sky perverznjak, odmah sam se marljivo bacio u potragu za UGC 1886, isto neke 13. magnitude čini mi se, tamo u blizini. Ni ova potraga nije polučila rezultate, pa sam se bacio na IC 239 (not impressive, really) i NGC 1023. Potonji je također jednoznamenkast po magnitudi (9.3) i duguljast po ličnom opisu, a bogme i PINS (pretty impressive, no shit!) po službenoj ADI klasifikaciji. I to je bilo to što se ozbiljnog Deep Sky-ja ticalo te noći. Jerbo... naš se stari znanac Mjesec počeo migoljiti među granama na istok-sjeveroistoku. I to je upravo nevjerojatno koliko pojava mjeseca, pa makar i u trećoj četvrti, može narušiti ljepote zvjezdanog neba. Nakon pola sata mogli smo vidjeti sjene po parkiralištu, mlječni put je nestao, a nebo oko mjeseca je blještalo. Sve to nas nije pomelo da ipak škicnemo M42 i ustvrdimo kako je WOW!, a ni mene da poduzmem totalno bezuspješan i imbecilno beznadan pokušaj traženja Horsehead nebule, koju smo, usput, nazvali i različitim drugim imenima. Koja ostaju u tajnosti, pristojnosti radi...

Prije službenog zatvaranja star-partyja bacili smo oko i na M82 (kojeg sam, po prvi puta u životu, vidio u finderu! hehe, dobar finder!), ustanovili da je baš lijep i počeli pakiranje.

I tako, oko 22:45 dovršili smo naš star-party. Potrpali smo se u aute i zaputili put Zagreba.

(oktobar 2002.)

vrh