am@astronomija.co.yu
 
TRANZIT VENERE
European Southern Observatory: VENUS TRANSIT 2004
Tranzit Venere
Posmatranje
Koliko su èesti
Istorija TV
MALA ASTRONOMIJA
Tranzit, šta je to?
 

 

 

Sadržaj AM

 

 

istorija
ISTORIJA OSMATRANJA TRANZITA VENERE
 
Piše: Siniša Lavrnja
vandergraaf@sympatico.ca
 

 <  | 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10 | >

(nastavak)
< prethodna strana
10. TRANZITI 1874. I 1882. GODINE

Amerièke ekspedicije

Amerièke ekspedicije su uglavnom potekle od Simon Newcomba (1835-1909), koji je 1870. godine predložio stvaranje vladine komisije, i koji je takoðe bio jedan od prvih astronoma koji je zagovarao beleženje tranzita na fotografskim ploèama.

Newcomb

Newcombov najveæi problem je bio kako da precizno postavi skalu fotografske ploèe u cilju minimiziranja grešaka pri prebacivanju vrednosti. Naime mere na fotografskim ploèama su linearne dok su merenja paralakse uglovna. Zato što æe Venera izgledati kao mala, okrugla Sunèeva pega, Newcomb je predložio prihvatanje metode osmatranja Sunca koji je usavrsio Joseoh Winlock sa Harvarda.

Konaèan dizajn je bio horizontalan teleskop sa fokalnom dužinom od 12 metara, u kome je Sunèeva svetlost upuæivana na fotografsku ploèu uz pomoæ nagnutog, sporo pomerajuæeg ogledala koje je nazvano "heliostat".

Veæina izraðenih instrumenata je došla iz radionice Alvan Clarka u Masacusestsu, koji je imao pune ruke posla izraðujuæi identiène instrumente za svih osam amerièkih ekspedicija. U instrumente koje je njegova firma pravila, su bili ukljuèeni i 5" refraktori za vizuelno posmatranje, 5"-12m. fotoheliografska leæa, heliostatska ogledala za fotografske programe kao i hronografe za precizno merenje vremena.

Sve ove instrumente, firma Alvana Clarka je izraðivala u isto vreme sa 26" refraktorom koji je naruèila Mornarica za svoju opservatoriju.

Poèetkom maja 1873. godine, timovi su se sakupili kod Mornarièke opservatorije za seriju praktikovanja osmatranja uz pomoæ veštaèkog Sunca i Venere postavljenih na vrhu zgrade. Èak i Henry Draper, jedan od pionira astrofotografije je došao da pomogne svojim savetima.

Juna 1874. godine ratni brod "USS Swatara" je isplovio iz Njujoške luke ka svojim ciljevima na južnoj hemisferi.

Od ukupno pet ekspedicija jedna je ostavljena na Kerguelen ostrvu, dve na Tasmaniji, i po jedna na Novom Zelandu i Chatam ostrvu koje se nalazi oko 800 km od Novog Zelanda. Tri ekspedicije koje su ostale na severnoj hemisferi su ostavljene na osmatraèkim mestima: Nagasaki u Japanu, Vladivostok u Sibiru i Beijing (Peking) u Kini.

Sve amerièke ekspedicije su bile rutinske bez ikakavih avantura, najviše iz razloga što je putovanje tada postalo veæ predvidljivo. Ali ako je putovanje i moglo biti predvidljivo, vreme nije. Na sam dan tranzita, sve ekspedicije na južnoj hemisferi su imale loše vremenske uslove tokom skoro celog vremena trajanja tranzita. Kao i Britanska ekspedicija na Kerguelen ostrvu, i amerièka ekspedicija je identièno prošla, videvši samo deo tranzita.

Na severnoj hemisferi, stvari su bile nešto bolje.

Za razliku od Chappea koji se borio sa proleænim vremenom tokom svojeg boravak u Sibiru, Asaph Hall-ova ekspedicija je u Vladivostoku imala borbu sa pravim zimskim vremenom. Olujni vetrovi su konstantno pretili da oduvaju krov sa njegove opservatorije, dok su se ulja za podmazivanje na satovima i heliostatima zamrzavala. Razlika u temperaturi izmeðu fotografske opservatorije i spoljašnosti je bila èak 30 stepeni Celzijusa, što je imalo uticaja na mirnoæu vazduha oko fotografskih ploèa.

U Pekingu, James Watson je izazvao uzbuðenje meðu kineskim zvaniènicima, kada je za vreme priprema otkrio novi asteroid. Watson je diplomatski pitao princa Kunga, regenta imperije, da da ime novom asteroidu. Danas, 139-ti asteroid nosi ime "Shui Hua Hsing" (Kineska povoljna zvezda) ali je poznatiji pod nadimkom "Juewa".

Newcomb je bio optimista što se tièe konaènih rezultata i bio je siguran da æe solarna paralaksa biti odreðena sa verovatnom greškom izmeðu 0,02" i 0,03".

Ipak, na kraju je bio izuzetno razoèaran ishodom, i ne samo to veæ je uskoro bio i isfrustriran naporima da kompletira analizu podataka, što je bio njegov zadatak kao sekretar komisije. Pored toga Newcomb je tri puta izmeðu 1876. i 1879. godine, zbog nedostatka novca morao da se odrekne nekih instrumenata i 1879. godine se konaèno povlaèi, predajuæi sav posao William Harknesu.

William Harkness je izradio važne instrumente za tranzit 1874. godine i predvodio je jednu od ekspedicija na Tasmaniju. Završetak posla koji Newcomb nije mogao da okonèa odnosno analiziranje podatak traznita i njihovo objavljivanje, postaje deo njegovog života.

U meðuvremenu, tranzit 1882. godine se sve više približavao. Bez objavljenih podataka Amerièkih ekspedicija naèinjenim fotografskom metodom dugaèkog fokusa, Evropski astronomi su veæ poèeli da sumnjaju da je taj metod superioran, iako su Britanci veæ uveliko priznali da je njihov fotografski metod kratkog fokusa, totalni promašaj. A zbog ponovo prevelikog raspona vrednosti sakupljenih tokom vizuelnih metoda merenja vremena kontakta tranzita 1874. godine (opet zahvaljujuæi efektu crne kapljice), astronomi su prilazili tranzitu 1882. godine sa mnogo manje entuzijazma nego ranije.

Druge metode za odreðivanje solarne paralakse su dodate veæ poznatim metodama, ali zbog toga što se sledeæi tranzit neæe dogoditi u toku sledeæih 122 godine, mnogo države su pripremile nove ekspedicije znajuæi da je došao trenutak "sad ili nikad". Amerikancima je najviše zahvaljujuæi Harknessu, Kongres je odobrio finansiranje ekspedicija samo èetiri meseca pre tranzita.

Ipak, ovaj tranzit je bio delimièno vidljiv sa Severno-Amerièkog kontinenta, tako da su mnog zvaniène i nezvaniène osmatraèke stanice postavljene uzduž i popreko Amerike i Kanade.

Ako je profesionalnim astronomima nedostajalo interesovanje, interesovanje javnosti je bilo na vrhuncu. Dnevne novine New York Times je objavio da je: "..teleskop postavljen u centru grada, i da vlasnik teleskopa ima pune ruke posla". Na još nekoliko mesta u gradu, amateri su postavili teleskope, naplaæujuæi 10 centi za pogled kroz teleskop i na taj naèin zaraðujuæi fin novac.

Iako je Newcomb sumnjao u korisnost novih metoda za osmatranje tranzita, ipak je predvodio jednu od ekspedicija u Wellington, u južnu Afriku. Postavio je opremu u bašti ispred škole, ohrabrujuæi uèenike i nastavnike da uèestvuju u osmatranju. Nastavnici su bile sve žene i mnogi su tvrdili da su one izvršile mnogo bolja osmatranja nego profesionalni astronomi, da im je èak i sam Newcomb odao priznanje u svom dnevniku.

Harkness je pak ostao u Washingtonu, odakle je uspeo da veoma jasno vidi sva èetiri kontakta tranzita. Ostale tri amerièke ekspedicije su imale slièan uspeh, tako da je što se tièe vremenskih prilika, tranzit 1882. godine bio mnogo bolje posmatran, te je pružio  i korisnije podatke, a naèinjeno je i mnogo više fotografija nego tokom tranzita 1874. godine.

Harkness je sakupio èak 1380 korisnih fotografija sa vremenima tranzita na razlièitim lokacijama, što je mnogo više od samo 221 fotografije koje su sakupljene osam godina ranije.

Kolièina informacija je zapljusnula Harknessa, koji je zapoèeo dugotrajno merenje fotografija, utvrðvanje longitude i latitude svakog osmatraèkog mesta, i mnoga druga izraèunavanja koja današnji kompjuteri završavaju skoro trenutno.

Napokon, 1888. godine, šest godina od tranzita, Harkness konaèno objavljuje rezultate u "Astronomskom žurnalu".

Harkness je izraèunao da je solarna paralaksa 8,847 +- 0,012", što je vrednost koja odgovara udaljenosti od 148.675.000nkm, sa mogucom greskom od 201.000 km.

Kasnije je popravio ovaj rezultat na 8,842 +- 0,0118", što je odgovaralo udaljenosti od 148.788.000 km sa moguæom greskom od 199.600  km.

Harkness je najverovatnije bio zadovoljan sa rezultatima koje Newcomb nije bio u stanju da dobije, da bi ubrzo zatim podjednako bio neprijatno iznenaðen kada je Newcomb izneo svoje rezultate dobijene razlièitim metodama, i davši time Harknessovim rezultatima manju vrednost.

Upravo je Newcombova nova vrednost solarne paralaksa od 8,800", koju je dobio iz razlicitih metoda, bila opšteprihvaæena od astronoma.

U stvari, ovo je bilo veoma blizu današnjim modernim rezultatima.

< prethodna strana

 U sledeæam broju:
  <   | 1  2  3  4  5  6  7  8  9  10 | ZAKLJUÈAK 2

(maj 2004.)

vrh