|
Pažljivi promatrači moći će do kraja oktobra sat/dva prije izlaska Sunca nad istočnom istočnim horizontom, odnosno sat/dva nakon zalaska Sunca nad zapadnim horizontom vidjeti blijedi, 15° širok blijedi svjetlosni pojas koji se proteže ekliptikom do visine oko 50° iznad horizonta. Radi se o odsjaju Sunčeve svjetlosti od mnogobrojnih malih čestica međuplanetarne materije, veličine od nekoliko mikrona pa do malih asteroida promjera do jednog metra, koje orbitiraju oko Sunca u ravnini ekliptike, ravnine kojom se oko naše zvijezde okreću i sve planete Sunčeva sustava. Sazviježđa zodijaka nalaze se prividno u istoj ravnini, te je po njima ova pojava dobila naziv – zodijakalna svijetlost. Sa naših geografskih širina, zodijakalnu svijetlost najlakše je zapaziti sredinom oktobra, te krajem februara i početkom marta, kada je ravnina ekliptike gotovo okomito položena u odnosu na horizont te zodijakalna svjetlost dostiže najveću visinu i položaj nad horizontom za promatranje. Za vidjeti zodijakalnu svjetlost potrebno je pronaći tamnu lokaciju bez svjetlosnog zagađenja i u tami sačekati desetak minuta da se oči priviknu na mrak, tada će se najprije ukazati sjajniji trag naše galaksije (Mliječnog puta) a potom i zodijakalna svjetlost. Valja razlikovati nježno-bijelu zodijakalnu svijetlost od bijelo-žuto-narančastog svjetlosnog zagađenja, zbog čijeg devastacijskog utjecaja na noćni krajobraz veliki dio stanovništva Istre više ne može vidjeti ni znatno sjajniji Mliječni put, milijarde zvijezda u krakovima naše galaksije. Neekološka rasvjeta pogona TDR-a u Kanfanaru onemogućila je u cijelosti viđenje ove predivne nebeske pojave za veliki dio centralne Istre a posebice za stanovnike Kanfanara i Žminja. Pojavu zodijakalne svijetlosti objasnio je talijanski znanstvenik Giovanni D. Cassini 1683. godine, a o njoj je pisao još Perzijski astronom i matematičar Omar Khayyam, okarakteriziravši ju kao pojavu "lažnog svitanja", odnosno "lažnog sumraka". (25.10.2006.)
|
|