Trka za Mesec

 

Trebalo je da prodje pet hiljada godina od prvih haldejskih astronoma, pet hiljada godina ucenja i rada da bi se stvorio vasionski brod koji ce poneti ljude na Mesec. Mozda je to i puno vremena, ali sve jedno, uspeh je postignut. 

Sezdesetih godina citav svet je uzbudjeno piljio u televizijske ekrane gledajuci mutne i za vecinu ljudi nerazumljive slike Meseceve povrsine, snimljene tik iznad tla, samo koju sekundu pre no sto ce se i kamere i citav brod razbiti o Mesecevo stenje. Danas je to vec istorija.

Pocelo je, kako to vec dolikuje ljudskoj civilizaciji, nerazumno, kao pakosna i prkosna trka dva politicka antipoda: Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Drzava. Svaka sila je za sebe i za svoj racun istrazivala i otkrivala ono sto je drugoj vec bilo poznato. Svaka po svom programu. Sve to je naravno bilo veliko rasipanje novca i vremena.

Ali, bilo je to doba ostrih politickih podela u svetu, doba hladnog rata koji je pretio da se pretvori u onaj drugi, samo ovog puta u konacan i poslednji. Lideri velesila osmehivali su se jedan drugom kroz stisnute zube i sa prstom na crvenom dugmetu.

U to vreme televizori, nezgrapne kockaste kutije sa belim trbusastim ekranima i nestabilnom, jajastom slikom, polako su ulazili u domove obicnih ljudi, a kompjuteri su bili veliki kao soba i mogli su se izbrojati na prste. Svet se pitao kuda to vodi toliki tehnoloski i tehnicki razvoj i kako ce covecanstvo, sve da i ne izbije nuklearni rat, podneti tilike promene u zivotu.

A onda su i rakete poletele ka Mesecu.

Amerikanci su 1958. nacinili nekoliko pokusaja da ispale raketu u pravcu Meseca. Svoj prvi brod su nazvali Able (sposoban, vest), ali bilo je to isuvise pretenciozno ime. Letelica jedva da je bila bolja od obicne protivgradne rakete - eksplodirala je vec nakon 20 kilometara leta. Ni sa sledecim brodom Amerikanci nisu imali mnogo srece. Bio je to Pionir koji, bar u pocetku, nije imao dovoljno snage da dosegne velike visine.

Rusi

Tako je pocetna slava u trci za Mesec pripala Rusima. Njihova automatska stanica, sa lepim ali krajnje nemastovitim imenom Luna 1, lansirana 2. januara 1959. godine, proletela je pored Meseca na nekih sest hiljada kilometara, nakon cega je usla u orbitu oko Sunca i tako postala prva vestacka planeta Suncevog sistema.

Luna je pokazala da su Zemljani u stanju da razviju brzine potrebne za slanje letilica u medjuplanetarni prostor. Eksperiment je uspeo i Zemlja je bila odusevljena.

Iste godine poletela je i druga Luna. Njen zadatak je bio delikatniji jer je trebalo je da pogodi Mesec. Danas za to postoje razradjeni recepti, ali u ono vreme takav poduhvat nije bio ni malo lak, jer Mesec koga vidimo da lagano plovi nebom zapravo jurca besomucno oko nase planete brzinom topovskog djuleta - preko tri i po hiljade kilometara na cas. To svakako nije i jedini problem. Ipak, sve proslo u najboljem redu i Luna 2 se uspesno stropostala na Mesec izmedju kratera Arhimed i Autolik i tako postala prvi predmet koji je Zemlja bacila na Mesec.

I jos jedna Luna, Luna 3, je letela te l959. i izazvala nova uzbudjenja. Zasla je iza Meseca i sa visine od 70 hiljada kilometara snimila njegovu drugu stranu. Snimanje je trajalo 40 minuta, zatim je film automatski razvijen i osusen. Radiovezom snimci su poslani na Zemlju. Prvi put od kako postoji covek je mogao da pogleda Mesecu ledja. Astronomi su bili odusevljeni jer su videli da je druga strana Meseca rosava isto kao i prednja, sto se uostalom moglo i ocekivati. Razlika je samo u tome sto na drugoj strani ima manje mora, a to je otvorilo beskrajne rasprave o uzroku.

Bilo je to sjajno doba za Sovjete. Njihovi politicari su likovali, a narod je bio ponosan jer su Lune pokazale svu moc i nadmoc sovjetskih trudbenika, sovjetske nauke i sovjetskog svega uopste. Na zapadu se u to vreme radjala rok muzika i rok kultura, a Rusi su osvajali kosmos.

Medjutim, prava trka u osvajanju Meseca je tek predstojala. Amerikancima se uopste nije svidjala uloga koju su dobili u osvajanju kosmosa i pocetkom sezdesetih godina oni su poceli groznicave pripreme za odgovor Rusima. Svoj cilj javno su izneli: spustanje coveka na Mesec do kraja te decenije.

Sovjetski Savez je u to vreme bio vodeca komunisticka zemlja sveta, na celu jednog ogromnog vojnog bloka, vecito u strahu od spoljnjeg i unutrasnjeg neprijatelja i stalno u grcu da dokaze svoju superiornost nad Zapadom. Sebi nije mogao da dozvoli luksuz da se cuje za njegove neuspehe te su ovi cuvani daleko od javnosti. Stoga su svi planovi Sovjetskog Saveza o kosmonautskim istrazivanjima bili tajna. Objavljivani su samo uspesi i sturo, tek po koji, neuspeh. A i to samo kad se moralo.

Ali danas, kada su mnogi tajni dokumenti postali dostupni javnosti, znamo da su i Rusi sto se Meseca tice imali slican plan kao i njihovi takmaci sa zapada. Hteli su da spuste coveka na Mesec pre Amerikanaca.

Ova trka imala je sjajne posledice za nauku. U pravcu Meseca lansirano je na desetine sondi i uskoro su na Zemlju poceli da stizu brojni podaci o nasem nebeskom susedu.

Zatim je trebalo meko spustiti brod na njegovu povrsinu.

Nije ni malo lako prvi put prizemiti letilicu na Mesec. Ogromnu brzinu kojom raketa leti, a to je skoro 40 hiljada kilometara na sat, treba u zavrsnoj fazi smanjiti na nekoliko decimetara u sekuni, a to je samo jedan od mnogih problema. Sovjeti su ovo 1965. godine pokusali cetiri puta, ali sve njihove sonde su se razbile o Mesec. Luna 7 je pala brzinom od citav kilometar u sekundi, ali Luna 8 je tu brzinu smanjila na 15-20 metara u sekundi.

Sledece godine Luna 9 je konacno bila uspesna. Meko i bezbedno je sletela na Mesec i na Zemlju poslala naizgled banalan podatak da je tlo cvrsto. Na cetiri panoramska snimka koja je nacinila vide se i neki detalji manji od jednog milimetra.

Iste 1966. Luna 10 je uvedena u orbitu oko Meseca i tu ostavljena. Postala je tako prvi satelit Meseca, Mesecev mesec. Merila je radijaciju, gravitaciono polje, infracrveno i gama zracenje itd.

Amerikanci

U to vreme Amerikanci su poceli da sprovode dva svoja simultana programa, oba u cilju spustanje ljudske posade na Mesec. Prethodno su i oni razradili tehniku gadjanja i nekoliko njihovih Rendzera je uspesno palo na Mesec 1964. i 1965. Imali su u pocetku dosta neuspeha, ali bile su to decje bolesti koje se moraju prelezati i u tome se ni malo nisu razlikovali od Rusa. Razlika je medjutim postojala. Amerikanci su u avanturu osvajanja svemira krenuli sa ipak boljom tehnologijom. Dok sovjetske sonde na Zemlju salju desetine fotografija americke salju desetine hiljada.

U periodu od 1966. i 1968. put Meseca su letele americke sonde Servejor i Orbiter. Prve su se meko spustale na povrsinu. Bile su opremljene televizijskim kamerama kojima se upravljalo sa Zemlje i sa priborom i opremom za prikupljanje uzoraka tla, te za vrsenje odredjenih hemijskih analiza. Na Zemlju su poslale blizu 90 hiljada fotografija. Trebalo je da sakupe sto vise podataka o uslovima koji tamo gore vladaju.

Orbiteri su, kako im i ime govori, ulazili u orbitu oko Meseca. Zadatak im je bio detaljno snimanje podrucja koja su prethodno odabrana za sletanje ljudske posade. Orbiteri su bili toliko uspesni da su vec prva tri od pet, koliko ih je lansirano, izvrsila ceo posao pa su, na zadvoljstvo lunarnih kartografa, preostale dve letilice uvedene u polarnu putanju oko Meseca odakle su snimile do tada manje ispitane oblasi ovog naseg satelita. Rezultat su bile nove mape deset do sto puta detaljnije od onih koje su pravljne na osnovu teleskopskih osmatranja sa planete.

Finis

Ovoliki uspesi americkih konstruktora vasionskih brodova onespokojavali su sovjetski politicki vrh i dalji ruski svemirski program se odvijao pod jakim pritiskom politicara. Kasnije ce se ispostaviti isuvise jakim. Na precac je napravljen jedan snazan vasionski brod, razradjen je program za let na Mesec, odabrana je posada. Taj brod je trebao da nosi dva kosmonauta. Plan je bio da, kada letilica stigne do Meseca, jedan clan posade izadje u slobodan prostor i odlebdi do kapsule koja se nalazila na vrhu broda. Trebao je da udje u nju, zatim da sleti na Mesec.

Bio je to rizican plan koji je imao izglede da uspe. Odredjeno je bilo da brod poleti 1968.

Te 1968. Amerikanci su lansirali Apolo 7, vasionski brod sa tri clana posade, koji je imao da pruzi osnovne podatke o sigurnosti i pouzdanosti komandne kabine i servisnog dela. Zatim je poleteo i Apolo 8. Troclana posada se uputila ka Mesecu, obletela ga i vratila se na Zemlju. To je bio najduzi put koji je covek do tada ostvario.

Danas posle tri decenije od tih burnih dogadjaja istorije kosmonautike znamo i neke podatke koje su Rusi drzali u tajnosti. Oni su dva puta u probnoj fazi pokusali da lansiraju svoj brod koji je kasnije trebao da ponese coveka na Mesec. Ali oba puta brod je jos na lansirnoj rampi eksplodirao. Drugi put eksplozija je bila toliko snazna da je poginulo nekoliko stotina ljudi. Konacno, morali su da odustanu. Njihov glavni konstruktor, Koroljev, umro je dve godine ranije, citav projekat postao je preskup za njih (Amerikanci su u avanturu osvajanja Meseca utorsili pet puta vise para od njih) i jednostavno - nisu imali srece.

Ali Rusi se ipak nisu lako predavali. Odustali su od ljudske posade, to je istina, ali jos uvek su imali sansu da prvi donesu parce Meseca na Zemlju. Tri dana pre no sto je poleteo Apolo 11 sa svojom ekspedicijom na Mesec, 13.7.1969. Sovjeti su lansirali automatsku stanicu Luna 15. Njen zadatak je bio da se meko spusti na Mesec, uzme uzorke meseceve povrsine i vrati se na Zemlju. Ali Luna se slupala. Neki uredjaji su otkazali i ona se razbila u Moru Kriza 21. jula 69.

Apolo 11 je lansiran 16. jula 1969. napravio krug oko Zemlje i odleteo do Meseca. Dva kosmonauta su presla iz maticnog broda u mesecev modul Orao (pri tome nisu morali da izlaze u slobodan prostor jer je modul bio spojen sa maticnim brodom), odvojio se od maticnog broda i meko spustio na Mesec u Mare Tranquillitatis. Nil Armstrong je zatim nacinio svoj istorijski "mali korak", izgovorio istorijske reci. Zatim je izasao i drugi clan posade, Edvin Oldrin. To je bilo 20. jula 1969.

Naravno astronauti su poslati na Mesec da rade i nakon sto se stisalo prvo uzbudjenje oko iskrcavanja, oni su instalirali mini seizmicku stanicu, lasersko ogledalo (za merenje odstojanja Meseca od Zemlje) i instument za hvataje cestica suncevog vetra. Posle dva casa i 40 minuta pokupili su 31,5 kg. uzoraka mesecevog tla, vratili se u modul, uzleteli, spojili se sa maticnim brodom (tu ih je cekao treci clanposade Majkl Kolins) i vratili se na planetu.

Tako se zavrsila jedna od najvecih trka u istoriji. Bilo je to za nauku, za citavo covecanstvo veoma korisno takmicenje. Rivalstvo dve svemirske sile provociralo ih je i motivisalo da napregnu sve svoje znanje, pamet i vestinu. I uspeli su. Takvi su Zemljani.

Lunarni programi su ziveli jos neko vreme. Na Mesec je bilo upuceno jos sest brodova iz programa Apolo. Jedan, Apolo 13, nije imao srece. Na 350 hiljada kilometara od Zemlje udario ga je meteorit i tesko ostetio. Spustanje na Mesec je otkazano, a posada se posle nekoliko dana drame jedva spasla. Poslednja poseta coveka Mesecu bila je 1972. godine brodom Apolo 17. Nakon toga americki letovi su obustavljeni.

U medjuvremenu su i Rusi konacno uspeli da donesu svoje parce Meseca na zemlju (Luna 16, 1970.). Na Mesec nisu poslali coveka, ali su tamo spustili dva svoja automatska vozila, Lunahod 1 i 2. Bile su to prave pokretne laboratorije kojima se upravljalo sa zemlje. Mesecima su putovale bespucima Meseca, prevalile na desetine kilometara i izvrsile brojna ispitivanja njegove povrsine. Zadnja sovjetska letilica bila je Luna 24 (1976). Nakon toga dalji letovi su obustavljeni. Istorija se ponavlja. Za dalja istrazivanja opet je potrebno neko novo sredstvo, nova tehnologija, kao sto je to nekad bio teleskop. Potrebno je osnovati naucnu koloniju tamo gore.

Sledece ekspedicije su planirane za sledeci vek.

Up (97)