žurke JSP 1.10.02. (Japetić star party)

1. 10. 2002.
Jučer kasno prijepodne nazvao me Marko da jel bi išli na Japetić. Vedro je i prognoza je super i baš bi bilo dobro da se skupimo u nekom normalnom broju i da nabacimo neki polunoćni observing. Ni on isto ne bi mogao dugo ostati jer radi, pa bi se vratili negdje brzo iza pola noći. Baš super, mislim si ja, promatrajući stratokumuluse prema sjeveroistoku i pitam se zašto me nitko nije zvao dan ranije jer je nebo bilo fantastično. Ali dobro, ako bude nebo ok navečer, idem i ja.

I tako, dan polako prošao, oblaci koji su se stidljivo pojavljivali i odjavljivali sad su bili potpuno nestali, a mi se svi skupa dogovorili u 19:30 na Bačvici. Marko je navratio do mene doma pa smo nabacili Warcraft, onako, za rekreaciju. Na Bačvicu smo, naravno, zakasnili, bilo je već 19:40. Tamo su nas čekali Mirko, Luka i Ivana, koji su polagano ispijali nešto tekuće. Uskoro su se pojavili Lovro i Njegovo Veličanstvo 16". A ubrzo je došao i Bobo. Na Bačvici smo se malo raspričali o, ehm, aktualnoj situaciji u makro i mikroekonomiji našeg društva kao takvog, no kako smo svi što prije htjeli biti na Japetiću, nismo se dali ničim zavesti. Pa smo krenuli.

Bili smo s dva auta: Bobo, Luka, Marko i ja u mom Puntu te Lovro, Mirko i Ivana u Lovrinom The Jeepu. Kad smo stigli na Japetić za petama nam je već bila i Sabina koja je stigla na Japetić skoro istovremeno s nama. Sa Sabinom je došao i njen novi scope - 8" Soligor reflektor, bivše Vidovo oko sokolovo.

Već putem, dok smo se još vozili u autu, Bobo, Luka i Marko su povremeno skicali kroz prozore i komentirali da "kako je nebo ludooo", no kakofoniju koja je nastala na japetićkom parkingu nakon što smo otvorili vrata auta, izašli van i pogledali prema gore jednostavno nije lako opisati. Nebo je bilo toliko bistro i toliko tamno da se stvarno ne sjećam kad smo tako dobro nebo imali na Japetiću. Još nije bilo ni toliko kasno, niti je Trokut bio visoko, ali svejedno je već bio dovoljni mrak da se M33 bez posebne adaptacije na mrak već nazirao golim okom, a zvijezde su se razlučivale skoro do horizonta. Kao na moru. U smjeru Zagreba, gdje je obično lebdjelo jezivo narančasto svjetlo, sada je nebo bilo skoro jednako tamno kao na ostalim dijelovima. Prema sjeveru, gdje su se zadnji puta vidjele tek sedam glavnih zvijezda Velikog nam Mede sada se vidjelo puno toga. A nad glavama... mliječni put koji je doslovno blještao. Ne znam... možda malo pretjerujem, ali stvarno je bilo fantastično. Neko vrijeme smo jednostavno zurili u zrak i divili se količini zvijezda i bistrini atmosfere. Bobo i Luka su odmah marljivo uzeli ADI priručnik i, također bez posebne adaptacije na mrak, utvrdili da je granična magnituda oko 5.7 ili tako nešto. Ne znam da li su ovaj postupak ponovili kasnije, kad su nam se oči privikle na mrak, no sama činjenica da smo tek što smo izasli iz auta bili u stanju vidjeti sve ovo dovoljno govori kakvo smo nebo jučer imali. Eeeeee...

Na parkingu je Lovro već razvlačio trussove od svog dobsa, a bilo je već 21:40 kad sam ja počeo montirati Celestrona. Pred kraj montiranja sam si brijao kako uopće ne bih ni trebao stavljati dew shield, jer da nema vlage u zraku a do ponoći se neće stići skupiti na schmidt plate. Kako li sam samo bio u krivu :-) Sreća pa su me nagovorili da ipak stavim dew shield.

Observing je počeo negdje oko 22:00. Ovaj puta nisam htio započeti star party ritualnim promatranjem M13, pa je to umjesto mene učinio Marko. Konstatirao je da "i nije baš nešto" i odbauljao. Naravno da nije bilo nešto kad je okular bio sav zamagljen!! Ja sam majstorski postavio finder tako da kad se traži kroz njega nos bude skoro prislonjen uz okular, pa se za svaku minutu koristenja findera nakupi oko litra i pol kondenzacije na okularu. Unatoč ovome, nije mi se dalo zarotirati visual back da popravim ovu pogrešku. Ne znam što je bilo u pitanju, no stvarno mi se nije dalo :-S Umjesto toga sam čuvao okulare po džepovima gdje su se brze odmagljivali. No nisu samo moj i ostali nosevi bili krivi za zamagljenost okulara... čini mi se da je bilo sve više i više vlage u zraku i da se kondenzacija svejedno nakupljala na okularima.

Moj prvi pogled bio je prema NGC 6543, Cat's Eye maglici. Ovu sam zadnji puta promatrao pa neću osobito opisivati. Moram samo napomenuti da me iznenadilo kako sam i ovu maglicu vidio u finderu i kako je tamo izgledala doslovno kao zvijezda. Vrlo je velikog površinskog sjaja i na manjim povećanjima vrlo je homogena i izgleda kao defokusirana zvijezda sa malo oštrijim rubovima. Na većim povećanjima jasno je vidljiv disk, no nikakvih detalja jučer nisam primijetio. Možda bih trebao malo pažljivije i dulje promatrati ovaj objekt, no jučer jednostavno nisam htio na to gubiti vrijeme. Odrekao bi me se moj Celestron: umjesto da skidam 12 magnitudne galaksije, ja piljim u 8 magnitudnu planetarnu maglicu. Svetogrdje :-)

E, zato sam se ja prisjetio kako je bilo zadnji puta super i kako smo skidali super tamne galaksije, pa sam se i ovaj puta bacio na posao. Odlučio sam poskidati neke tamnije NGC-ove iz Perzeja, pa sam u blizini Algola relativno brzo naciljao NGC 1122. SkyAtlas Companion kaže da je vrlo tamna, vrlo malena i okrugličasta. Potcrtavam sve ovo. Malo sam se namučio tražeći jer mi orijentacija nije išla baš najbolje - Algol je bio na takvom položaju da gledajući kroz finder nisam mogao ni sjediti, ni stajati, ni čučati ili klecati, nego izvoditi neku rahitičnu kombinaciju svega ovog u najbolesnijim omjerima, a još uvijek s nedovoljno uspjeha. Uglavnom, kad sam se konačno ispravno orijentirao, stvari mi je počeo otežavati nebalansirani teleskop. Unatoč naporu koji smo Marko i ja uložili u balansiranje teleskopa, ovaj je u nekim položajima jednostavno otkazivao poslušnost i samoinicijativno se rotirao u neželjenim smjerovima. Kako za rebalans nisam imao vremena, trpio sam ovo (a i EQ6 montaža skupa sa mnom) pa sam se češće služio kočnicama i fine kontrolama. Uglavnom, ovaj objekt je prilično taman, ali jos uvijek dovoljno uočljiv. Udaljen je od nas 160 mil. svjetlosnih godina, a SkyAtlas mu deklarira magnitudu na 12.1. Na SEDS-ovom NGC siteu magnituda je deklarirana na 13, pa se drzim ja ovog podatka :-) Nekako mi draže reći da sam gledao objekte magnitude 13!

U blizini su se nalazile dvije galaksije relativno blizu jedna drugoj: IC 284 i NGC 1186. Da sam na Japetiću imao pri ruci The Sky, vjerojatno bih ih strpao u isto vidno polje (na mom Celestronu taman stanu na oprecne rubove vidnog polja), no budući da su oba objekta prilično tamna (11.5 i 11.4, za potonju SEDS također tvrdi da je 13) a moj 32 mm okular se konstantno maglio, ovo nisam učinio pa sam ove objekte promatrao pojedinačno. Obje galaksije od nas su udaljene 120 mil. svjetlosnih godina.

Ne puno dalje nalazila se zanimljiva skupina od dvije galaksije: NGC 1272 i NGC 1275. Ove dvije su dovoljno blizu da stanu obje u vidno polje i da su prilično uočljive, no njihove magnitude (11.8 i 11.9) bile su dovoljan razlog da se nisu obje dovoljno lako uočavale. Dok su prethodne dvije galaksije vrlo vjerojatno član neke skupine galaksija, ove dvije su potpuno nesrodne i jednostavno se nalaze na istom vizualnom pravcu. Prva je od nas udaljena 190, a druga 230 mil. svjetlosnih godina. Kad sam danas išao gledati Digital Sky Survey slike ovog dijela neba, u ovom vidnom polju izbrojao sam ukupno 35 galaksija (da, trideset i pet!), no magnitude im vjerojatno silaze i do 17 i vise. No vjerujem da bi se njih još četiri ili pet moglo naći u vizualnom dometu mog teleskopa, pa ću se i sljedeći puta rado vratiti na ovaj dio neba da potvrdim svoje sumnje.

Tu negdje u ovom trenutku prišao mi je Bobo koji je sa sumnjom pratio moje 12+ magnitudne pothvate (ne čudim se, cijelo vrijeme je nešto slikao po parkingu i gledao u LCD display svog digitalnog fotića, tako da mu adaptacija na mrak i nije bila baš osobita) te mi rekao: "Daj šta tu skidaš to šta nitko ne vidi, ajde skini 772!" Companion mi je objasnio da se radi o galaksiji 10.3 magnitude, udaljenoj 110 mil. svjetlosnih godina, koja je svijetla, vrlo velika i okrugla sa malim, vrlo svijetlim i mutnim sredistem. A Bobo je ustvrdio da se ovaj objekt nalazi na nekoj top listi, nisam više zapamtio kojoj. Ako se radi o ADI top listi, kastrirajte me slobodnim stilom na prvom sljedećem sastanku

:-) Uglavnom, ovaj objekt je bio točno takav kakvim ga companion opisuje. I što je najbolje, nakon onih tamnih flekica sa svojih 10.3 je stvarno svijetlio u okularu. No nije mi se dalo gledati ovako svijetle objekte pa sam pitao Bobu jel ima kakvu ideju za nešto tamno. I onda je pao nesretni prijedlog da pronadjemo Bubble nebulu, iliti po naski NGC 7635.

Ova je naime jedan od onih objekata za koje SkyAtlas Companion ne navodi magnitudu što može značiti jedino da je toliko tamna da joj se magnituda ne može jednoznačno ili jednostavno odrediti. Sva sreća pa se ista nalazila u takvom kutu od zenita koji je ne baš u zenitu pa da olakša traženje, a opet ne predaleko da stvar učini potpuno trivijalnom, već upravo tamo gdje se treba istodobno iscasiti svih 7 vratnih kraljezaka da bi se objekt locirao pomoću findera. Bobo i ja smo naizmjence, ležećki i u raznim drugim položajima za koje još nije izmišljena riječ, pokušavali pronaći ovaj objekt, a na kraju je Bobo slavodobitno uzviknuo kako je našao. Da, našao je lokaciju gdje se objekt nalazi, a sa UHC filterom se zaista i nazirao nebulozitet. No, od mjehurića nije bilo ni traga ni glasa.

Kako je već bilo prošlo pola noći, počeo sam se polako spremati. Sutra je radni dan, treba se rano dići, zaraditi kruh svoj svagdašnji u znoju lica svoga, a star party spremiti među uspomene. Jedne od onih boljih uspomena. Iako je prilično kratko trajao, ovaj star party neću zaboraviti jer je zbilja bilo super. A danas, kad sam pregledavao SkyAtlas, u susjedstvu gore opisanih objekata sam primijetio zilijun galaksija i galaksijica, pa mi je stvarno žao da nisam imao više vremena da ih odvalim barem još nekoliko. Ima tu svega, od NGC-ova 11 i 12 magnitude, preko tamnih IC-ova sve do neuhvatljivih UGC-ova. Jedan od ovih, a za koje neću dopustiti da mi promaknu sljedeći puta, svakako je UGC 2296 u Ovnu. Ova je galaksija od nas udaljena čak 440 milijuna svjetlosnih godina, a SkyAtlas tvrdi da je čak 13 magnitude. Baš me zanima tko će koga nadmudriti sljedeći puta. Joj, kako bi bilo dobro da to bude već ovaj vikend.

Na povratku za Zagreb skoro sam na sve pobio. Vozeći auto, malo mi se, jelte, prispavalo, pa su me Bobo i Luka u duetu panično i ne baš umiljatim tonom glasa upozorili da se vozim po sasvim krivoj strani ceste s tendencijom potpunog napuštanja iste. Čak i Marko, koji je do tada nevino spavao na suvozačkom mjestu probudio se od ove buke i pridružio se ekipi iz pozadine tako da sve da sam baš i zaspao ne bih mogao ne čuti njih trojicu. Uglavnom, to je postao razlog da se zaustavimo malo kraj ceste, da ja udahnem svježeg zraka, a Bobo slika posljednje slike sa ovog JSP-a, one "pastoralne", sa mjesecom na kraju posljednje četvrti kako visi nad istočnim nebom.

Eto, nadam se da će nas nebo počastiti jednakom bistrinom i za ovaj vikend, pa da nabacimo neki opaki observing i da pokažem NGC-ovima u Perzeju, Andromedi, Trokutu, Ovnu i ostalim živinama tko je tu gazda :-)

(oktobar 2002.)

| Home | Sadržaj | Galaksija | Sunčev sistem | Teorija i praksa |
| Instrumenti | Istorija i tradicija  |Efemeride |

vrh