1) Velika je zabluda da su na ovim prostorima svi katolici Hrvati (Hrvata ima i katolika, ali i grkokatolika, adventista, evangelista, starokatolika - ni jedna od ovih grupacija ne postoji "od jučer"), a svi pravoslavni Srbi: naime i dan danas postoje Srbi katolici (najviše ih je u Boki), adventisti (ni oni nisu "od jučer"). U istoriji su među poznatijima admiral Andrija Zmajević, kako on sam kaže "vatreni katolik i vatreni Srbin", kao i veliki broj Perastana. Srbi katolici danas žive uglavnom u Boki, ali su danas u veoma teškom položaju, uglavnom zbog djelovanja same katoličke crkve: nemaju svoje svećenike-uglavnom su im dovedeni iz Hrvatske, pod stalnim su pritiskom i zato su danas uglavnom ateisti. Nažalost, djelovanjem katoličke crkve, ova grupacija se sve više smanjuje i nestaje (čitaj: pretvara se u korpus hrvatskog naroda). O nemoralnim načinima takvog djelovanja mogu se naći informacije i u Glasu Koncila, gdje su zalaganjem katoličkog sveštenika Nikole Juranica morala da budu objavljena bar neka izvinjenja i ispravke.

2) Što se tiče samog R. Boškovića, njegov otac je porijeklom iz Raške; pošto se bavio trgovinom u Dubrovniku, morao je prijeći na katoličku vjeru iz poslovnih razloga. Njegova majka je Italijanka (katolkinja) iz porodice Beare. Sam Bošković većinu života provodi u Italiji (Bresa, Milano). Stvarno ne vidim nikakvu vezu sa Hrvatima.

3) Što se samog grada Dubrovnika tiče, on postaje hrvatski grad tek od 30-tih godina 20-og vijeka! U ranijim stoljećima sami Dubrovčani sebe nikako ne zovu Hrvatima već Slovinima ili Srbima (ovaj termin je ipak najčešće rezervisan za okolinu Dubrovnika). Tragovi ovoga postoje i dan danas: mnoge porodice u Konavlima, iako su katolici slave krsnu slavu i znaju da im je porijeklo pravoslavno! Dubrovčani inače, ako i znaju za Hrvate, onda su oni za njih jedan veoma udaljen narod: (Samo ih Marin Držić spominje u svom djelu "Dundo Maroje", naime jedan od epizodnih likova je Hrvat Gulisav, iz jedne nepoznate daleke zemlje). Što se Iva Gundulića tiče, on Hrvate ne spominje ni jedan jedini put!

4) Što se tiče Dalmacije, za vrijeme Morejskog i Kandijskog rata je ova zamlja potpuno opustošena, pa Mlečani (u čijem je Dalmacija posjedu) u nju naseljavaju pravoslavno stanovništvo iz okolnih brdskih krajeva, koje oni nazivaju Morlacima, Grko-Morlacima, Grko-Srbima,.... Prefiks Grko označuje da je dotično stanovništvo pravoslavne vjere. Prilikom preseljenja većina tog naroda je odmah pokatoličena (uglavnom prisilno); ipak, ostaje znatan broj pravoslavnih Srba, čak i na ostrvima (na Korčuli je do 90-tih godina postojala pravoslavna crkva, a da li postoji još uvijek ne znam). Još jedan primjer su stanovnici Makarske i Makarske krajine koji su svi doseljeni u 17-tom stoljecu i prevedeni u katolicku vjeru. Za srpsko porijeklo stanovništva Cetinske krajine postoje dokazi u literaturi: Dinko Simunović; Duga, Alkar,... O načinu pokrštavanja također se detaljno može obavijestiti u književnosti: Dinko Simunović (pripovijetka "Sirota"), u pripovijetkama Sime Matavulja i na mnogim drugim mestima.

S poštovanjem,
N. Komnenović