|
Kao što je poznato, Zemlja je nejednako zagrijavana sunčevom radijacijom. Područja oko ekvatora se najintenzivnije zagrijavaju, polarna najslabije. Na klimu, međutim, osim geografske širine utječe i niz drugih klimatskih modifikatora kao što su odnos kopna i mora, reljef, vegetacijski pokrov i tla i, u krajnjoj liniji, čovjek svojim djelovanjem. Zbog nejednakog zagrijavanja, prirodno je nastojanje da se te razlike izjednače (što je, naravno, nemoguće), a rezultat su izuzetno složena zračna i morska strujanja kojima se to pokušava ostvariti. Npr. kada se zrak zagrijava, širi se, lakši je i diže se u visinu potiskujući hladan zrak, dolazi do promjene tlaka zraka što uzrokuje „puhanje” vjetra, zapravo, strujanje zraka iz područja višeg u područje nižeg atmosferskog tlaka. Polje visokog tlaka podržava stabilno, suho vrijeme, polje niskog uvjetuje nestabilno vrijeme praćeno padalinama. Razlike u atmosferskom tlaku na globalnoj razini stvaraju stalne vjetrove koji zajedno s morskim strujama omogućuju ravnomjerniju raspodjelu topline. Stalni vjetrovi obavljaju 4/5 te razmjene, ostalo su morske struje. Iz polarnih područja prema ekvatoru teku hladne struje koje donose i hladniji zrak, te suho vrijeme. Tople struje donose topliji i vlažni zrak u područja koja bi inače bila hladna (primjer Golfske struje). Morske struje uglavnom nastaju upravo zbog stalnih vjetrova, mada ima i drugih razloga (razlika u gustoći, sastavu i temperaturi mora, zbog rotacije Zemlje itd.). Stalni vjetrovi pušu s područja stalnih polja visokog ili niskog tlaka. Oko ekvatora je (zbog stalnog zagrijavanja) područje niskog tlaka. Oko obratnica je područje visokog tlaka koje uzrokuje suhu klimu. Zbog toga od obratnica prema ekvatoru pušu pasati i to (usljed rotacije Zemlje) na sjevernoj polutci sa sjeveroistoka ka jugozapadu, a na južnoj s jugoistoka ka sjeverozapadu (Coriolisov efekt). Glavni zapadni vjetrovi pušu od obratnica prema subpolarnom polju niskog tlaka, a istočni polarni vjetrovi od područja niskog prema polarnim područjima visokog tlaka. Jedna od posljedica su i morske struje. Postoji 20 glavnih hladnih i toplih struja, a za fenomen El Niño značajna je Humboldtova hladna struja koja teče duž tihooceanske obale Južne Amerike prema sjeveru i zatim duž ekvatora, da bi tu prestala. Ona onemogućava veće padaline i također proizvodi maglu (jer se površinska hladna voda nađe ispod toplijeg zraka). Što je El Niño? El Niño je oceansko-atmosferska nepravilnost tijekom koje u ekvatorijalnom Pacifiku i duž zapadnog dijela južnoameričke obale vladaju neuobičajeno visoke temperature oceana. Taj fenomen uvjetuje niz različitih klimatskih poremećaja koji direktno zahvaćaju Čile, Peru, Ekvador, a vjerojatno je odgovoran i za mnoge druge prirodne katastrofe koje su pogodile razne dijelove svijeta, prije svega tropski pojas kao Indoneziju, Australiju, središnji dio SAD-a. Toj pojavi peruanski su ribari prije stotinjak godina dali pomalo ironičan naziv El Niño, što na španjolskom znači „dječak” (odnosi se na malog Krista) jer topla struja obično počinje u božićno vrijeme. On traje nekoliko mjeseci, sve do oživljavanja pasata u ožujku ili travnju. Ne ostavlja značajnije posljedice za širu regiju, osim sezonskog zastoja u ribolovnoj sezoni i dosta kiše. Usprkos brojnim istraživanjima, još se ni danas ne zna sasvim pouzdano kako El Niño uzrokuje te poremećaje niti zbog čega nastaje i s kojim pojavama je povezan, ali meteorološke službe redovito prate oceansku i atmosfersku aktivnost južnog Pacifika. Važnu ulogu u tim satelitskim praćenjima i istraživanjima ima američka NOAA (National Oceanic and Atmospheric Administration) u čijem je resoru praćenje svih oceansko-atmosferskih procesa, od morskih struja, koraljnih grebena i tropskih oluja, preko praćenja za potrebe zračnog i pomorskog prometa, do predviđanja tornada, poplava i nepravilnosti kao što je El Niño. Zbog oscilacija atmosferskog tlaka, temperature mora i vjetrova u južnom Pacifiku, pojava je poznata pod imenom El Niño Southern Oscillation (ENSO). El Niño se pojavljuje stalno, ali u vrlo nepravilnim razmacima, u prosjeku svake 4.5 godine, ali ponekad i u razmacima od dvije ili, u drugoj krajnosti, deset godina. (septembar 2003.)
|
