|
GLOBALNE POSLJEDICE ENSO-a Kraj 1997. obilježio je jedan od najsnažnijih El Niña u dvadesetom stoljeću. Najveće posljedice osjetile su upravo zemlje Južne Amerike koje se nalaze na obalama Tihog oceana. U Ekvadoru su, tijekom studenog 1997., velike kiše prouzročile poplave i klizanja zemljišta. Na stotine ljudi je poginulo, 10000 ih je ostalo bez krova nad glavom, a poljoprivreda je pretrpjela velike štete. Peru, jedna od vodećih zemalja u ulovu i izvozu ribe, pretrpio je velike štete u ribarstvu zbog zastoja u ribolovu izazvanog nedostatkom hranjivih tvari. Peru je također poharan poplavama potpuno neuobičajenim za sušne dijelove na zapadu, pa se pojavila i malarija.
Na drugoj strani svijeta, suša je pogodila inače vlažnu jugoistočnu Aziju, te istočnu Australiju. Šumski požari harali su Sumatrom, Borneom i Malezijom. Temperatura u Mongoliji narasla je do 42° C, količina padalina u Keniji narasla je do 1000 mm iznad normale, a Madagaskar su pogodili snažni monsuni i cikloni (slika br. 1). Poplave u srednjoj Europi odnijele su 55 života u Poljskoj i 60 u Češkoj. U SAD poplave su pogodile područje od Kalifornije do Mississippija. Zbog vremenskih nepogoda uzrokovanih El Niñom 1997-98. poginulo je 2100 ljudi, a materijalna šteta se procjenjuje na 33 mlrd. USD. Posljednji snažni El Niño prije toga bio je 1982. i 1983. i bio je najgori u 20. stoljeću. Prouzročio je smrt gotovo 2000 ljudi, pričinjena materijalna šteta iznosila je 13 mlrd. USD. Samo u Kaliforniji pacifičke oluje izazvale su štete od više stotina miliona dolara, obala je bila podložna snažnoj eroziji, a dolina Sacramenta je poplavljena, 10000 domova je uništeno. Pojavila su se klizišta zemlje duž cijele obalne regije. Ponovno je velika šteta nanesena Ekvadoru, Peruu i drugim zemljama regije. Australija i jugoistočna Azija pretrpjele su strahovite suše. Pojas veoma tople vode prostirao se 8000 milja duž ekvatora. Samo El Niño iz 1997. se može usporediti s ovim s početka 80-ih. Svojevremeno su ga nazivali „klimatskim događajem stoljeća”. Njegov razvoj znanstvenici su počeli pratiti već u ožujku 1997. U kolovozu se razvio bazen tople vode veličine veće od SAD čija je temperatura bila 4.5°C iznad normale. U posljednjih dvadeset godina dogodilo se sedam snažnijih El Niña i samo tri La Niñe. Godine jačih El Niña bile su 1976, 1982-83, 1986-87, 1991-92, 1993, 1994. i 1997-98. Zanimljiva je učestalost u prvoj polovici devedesetih. Godine La Niñe bile su 1987, 1995. i 1998. Koja se vremenska odstupanja podudaraju s El Niñom zaista nije lako reći, ali je činjenica da je dolazilo do velikih vremenskih poremećaja širom Zemlje za vrijeme najjačih El Niña. Zato se s velikom vjerojatnošću može reći da je ENSO izravno odgovoran, ne samo za kiše i poplave u čitavoj Južnoj Americi, suše u cijeloj zapadnopacifičkoj regiji i neobično vrijeme u istočnim SAD, nego i za suše u Indiji zbog prekida monsuna, suše u južnoj Africi, Etiopiji i Srednjoj Americi (slika br. 1). Tako su 1976. uslijed El Niña istočni dijelovi SAD proživjeli jednu od najgorih zima, a očigledno da El Niño utječe i na prilike u Europi što se posebno vidjelo 1997. UZROCI I PREDVIĐANJE ENSO-a Kako El Niño mijenja temperature i padaline širom svijeta, prirodno je zapitati se nije li ta pojava uzrokovana globalnim zatopljenjem? Kao što još nije sasvim pouzdano dokazano, je li jedini uzrok globalnog zatopljenja ljudsko djelovanje (jer je takvih, slučajnih klimatskih fluktuacija bilo i prije) tako se sa sigurnošću ne može reći ni da je pojačana aktivnost ENSO-a posljednjih desetljeća, u izravnoj vezi s globalnim zatopljenjem, odnosno ljudskim djelovanjem, jer je i El Niño postojao i prije, ali ne u tako ekstremnim oblicima. Međutim, nekoliko je razloga zašto bismo mogli vjerovati u povezanost dviju pojava. Prije svega, činjenica je da El Niño mnogim krajevima donosi prekomjerne padaline ili sušu što je sasvim u skladu a istraživanjima koja pokazuju da će globalno zatopljenje (ako se nastavi), pored ostalih loših posljedica (izdizanje svjetskog mora i sve nedaće vezane uz to), nekim mjestima donijeti kiše i poplave, a drugima suše. Malo je poznato i da ENSO ima svog ekvivalenta na drugoj strani Zemlje—tzv. NAO (North Atlantic Oscillation) čije karakteristike i nastajanje nisu dovoljno proučeni. NAO također ima hladnu i toplu fazu koje su u vezi s azorskim maksimumom (suptropsko područje visokog tlaka) i islandskim minimumom (subpolarno područje niskog tlaka). No, čini se da se one u zadnjih 20 godina ne mijenjaju, pa Europa već duže vrijeme nema osobito hladnih zima, što je i razlog vjerovanja mnogih u globalno zatopljenje. Iako je veza nejasna, očigledno da su obje pojave dio globalne razmjene topline putem oceanskih struje i vjetrova. U skladu s tim spoznajama, mnogi znanstvenici su danas pristalice mišljenja da je čitav fenomen ENSO, zapravo način na koji se tropski pojas „rješava” viška topline. Stalno zagrijavanje tropa, uključujući i eventualne učinke globalnog zatopljenja, uzrokuje prekomjerno isparavanje i zagrijavanje oceana, pa se priroda oslobađa te topline kroz El Niño jer ne može „normalnim” putem. Interes svjetske javnosti i znanstvenika za El Niño povećao se poslije 1982/83, godine. Od tada je uloženo mnogo energije u pokušaje predviđanja El Niña, nekoliko mjeseci do godinu unaprijed, kako bi se ublažile posljedice. Svakom El Niñu prethodi već spomenuta Južna oscilacija (SO). U normalnim okolnostima, područje oko Tahitija (Francuska Polinezija) je područje visokog atmosferskog tlaka, a tropski sjever Australije i Indonezija je područje niskog tlaka. Kada se tahićanski maksimum povlači i na njegovo mjesto dolazi polje niskog tlaka koje generira nestabilno vrijeme, a australsko-indonezijski minimum postaje maksimum, to je siguran znak približavanja El Niña. Pasati mijenjaju smjer, pušu na zapad, struje za njima i događaju se već poznati poremećaji. Tako je 1982. područje oko Tahitija pogodilo šest ciklona u pet mjeseci, a prije toga 75 godina ti „rajski” otoci nisu znali za ciklone. Usprkos tim znanjima, znanstvenici još ne uspijevaju predvidjeti ENSO, ali učinjen je veliki napredak. Od 1985. do 1994. vršena su brojna istraživanja u okviru programa TOGA (Tropical Ocean and Global Atmosphere).Znanstvenici su opremljeni meteorološkim satelitima, oceanografskim brodovima i računalima za simuliranje vremenskih prilika. Podaci se kompjuterski analiziraju da bi se dobile dugoročne prognoze. Kao rezultat uspostavljene mreže, El Niño 1997-98. je bio najpraćeniji klimatski događaj u povijesti. Širom Pacifika su postavljene specijalne automatizirane bove koje mjere temperaturu vode na različitim dubinama, brzinu i smjer vjetra, vlažnost i tlak zraka, morske struje, a zajedno čine mrežu TAO (Tropical Atmosphere Ocean). Informacije se prosljeđuju putem satelita u stanice i obrađuju u realnom vremenu. Satelit Topex-Poseidon prati promjene razine mora, atmosfersku i oceansku cirkulaciju, isparavanja itd. Tako su uspješno predviđeni dolasci El Niña 1986. i 1991, ali ne i 1993. i onog razornog 1997. Očigledno da je potrebno raditi na boljim prognozama. Činjenica je, međutim, da su atmosfersko-oceanski procesi iznimno složeni, a njihova priroda je nepredvidiva i proizvoljna, kao i kod potresa. Zato moramo bolje koristiti saznanja koja već imamo radi efikasnije preventive od razornih posljedica fenomena El Niño. Literatura:
1. Glantz, Michael H.: El Niño's Impact on Climate and Society,
Forecasting El Niño
(septembar 2003.)
|
