|
Promatrači neba moći će golim okom u narednih tjedan, dva dana, sat/dva prije izlaska sunca nad istočnom istočnim horizontom, odnosno sat/dva nakon zalaska sunca nad zapadnim horizontom, vidjeti blijedi, 15° širok svijetlosni pojas koji se proteže ekliptikom do visine oko 50° iznad horizonta. Radi se o odsjaju sunčeve svjetlosti od mnogobrojnih čestica međuplanetarne materije, veličine od nekoliko mikrona pa do mikro-asteroida promjera jednog metra, koje orbitiraju oko sunca u ravnini ekliptike, ravnine kojom se oko sunca okreću sve planete sunčeva sustava. Sazviježđa zodijaka nalaze se prividno u istoj ravnini, te je po njima ova pojava dobila naziv – zodijakalna svijetlost. Sa naših geografskih širina, zodijakalnu svijetlost najlakše je zapaziti krajem februara i početkom marta, te sredinom oktobra, kada je ravnina ekliptike najokomitije položena u odnosu na horizont. Pojavu zodijakalne svijetlosti otkrio je i objasnio talijanski znanstvenik Giovanni D. Cassini tijekom 1683. godine, mada je o njoj pisao još Perzijski astronom i matematičar Omar Khayyam, okarakteriziravši ju kao pojavu «lažne zore». Da bi se zodijakalna svjetlost uočila potrebo je izaći u mrak, izvan zone umjetne rasvjete, nekoliko minuta akomodirati oko na tamu. Ubrzo će se pred nama pojaviti blijedi, široki pojas blijede svijetlosti – zodijakalna svjetlost, koju treba razlikovati od svjetlosnog zagađenja koje je obično narančaste boje. (04.03.2008.)
|
ZODIJAKALNA SVJETLOST NA NAŠEM NEBU ZODIJAKALNA SVJETLOST NA NAŠEM NEBU
|
