A sad, redom...

Mi ADIjevci smo se nasli ispred Tehnickog muzeja sa namjerom da poslusamo u 18h predavanje gospodina Radonica o pomrcini. Kad smo se skupili, Darijo i ja smo odlucili odmah otici na Cmrok, sloziti teleskop i promatrati planete. Ostatak je ostao na predavanju, a Radonic je svim ADIjevcima omogucio besplatan upad, na cemu mu se iskreno zahvaljujemo.

Darijo i ja smo se odmah instalirali na Cmroku i pripremili svu opremu: moj 120mm refraktor, 10x50 Tasco dalekozor, video kameru, fotic (moj Pentax idijot), diktafon, pive...nebo je bilo vedro i izgledalo obecavajuce. Venera se, nazalost, sakrila iza drveca pa je nismo mogli pogledati.

Cekajuci pocetak pomrcine promatrali smo male skupine oblaka kako prolaze  idolaze...nismo imali pojma sto nas ceka. Dok smo tako sjedili na klupici, povremeno przhili oci na bljestavom punom Mjesecu, a povremeno natezali Ozhujsko, dosla je ekipa iz Jutarnjeg. Ovog puta sam ja bio scope maneken i zujao u okular dok me je fotograf slikao. Darijo je za to vrijeme sarmirao novinarku, simpaticnu djevojku sa druge godine novinarstva. I otprilike tada su poceli dolaziti svi ostali - skvadra sa predavanja, znatizeljnici, prijatelji...oblaci...pa jos neki ljudi...prolaznici..jos oblaka...pa onda malo debljih oblaka...you get the idea :) Uglavnom, pocetak pomrcine smo nazirali kroz rijetke rupe u oblacima. Jedino sto je bilo pozitivno je to da su na Kaptol centru ipak ugasili onaj veliki reflektor (poslao sam im bio fax sa molbom, i stvarno su bili okej pa ga nisu uopce palili - svaka cast).

Vrijeme je polako prolazilo, blizila se potpuna pomrcina, a Mjesec bi jedva tu i tamo provirio kroz oblake. Vidijeli smo ga...pa, dalo bi se izbrojiti na prstima jedne ruke. Ruke covjeka koji nije imao srece pri piljenju drva. (sorry, losha fora, ali je stvarno bilo tako) Enivej, hrpetina ljudi se skupila na Cmroku kod autobusne stanice, pricalo se, fotografiralo ljude, psovalo oblake, zrtvovalo Ozujske bogovima oblaka i slicno. Zrtve su ucinile svoje - tu i tamo bi ugledali pokoju rupu koja se kretala u smjeru gdje smo pretpostavljali da bi mogao biti Mjesec.

Proslo je bilo otprilike dvadesetak minuta od pocetka potpune pomrcine kada smo po prvi puta uspjeli ugledati zatamnjeni Mjesec kroz rijetke rupe u sivilu oblaka. Darijo je pokusavao skuziti koju je boju poprimio Mjesec, istovremeno pricajuci sa novinarkom Jutarnjeg preko mobitela (oni su u medjuvremenu otisli u redakciju i nazvali nas prije zakljucenja novog broja da mogu napisati jesmo li stogod vidjeli). Srecom, rupa je bilo sve vise i Mjesec nam se smijesio sve cesce. Oko mog teleskopa se stvorila velika guzva; svi su htjeli vidjeti pomrcinu.

Sjecam se u jednom trenutku dok sam stajao pokraj teleskopa i promatrao tamni crvenkasto-smedji Mjesec kako izviruje kroz naoblaku da sam se okrenuo i pogledao kako napreduje red (nazovimo ga tako) kod mog refraktora i ugledao..hm...jel to ona? je? ma nije...ma je! Vesna Pusic sa muzem! Ludoooooo!!!!! Nadam se da mi nece zamjeriti sto sam onako nabrzinu izvadio fotic i blicnuo "en face" :) Poslje su se oblaci i rupe u njima dosta brzo izmjenjivali, pa je svatko stigao vidjeti pomrcinu kroz teleskop (u upotrebi su uglavnom bili 42mm Celestron plossl i 25mm Konus plossl). Po mojoj pretpostavci, u cijeloj veceri je na Cmrok doslo vise od pedeset ljudi - izmedju ostalog i zetovac, vozac busa, koji je na stanici zaustavio bus i dosao pogledati Mjesec kroz teleskop dok su se malobrojni putnici pitali sto se to zbiva. O, da, na pocetku je dojurio autom jedan policajac i pitao "Jel se kaj vidi?".

Kraj pomrcine je jos bio najljepsi. Rub Mjeseca obasjan Suncem, bljestav, a ostatak taman, sa naznakama crvenkasto-smedje boje. Naizmjence smo promatrali i Saturn, ovisno o tome gdje bi se nasla rupa u oblacima.

Na kraju se skvadra pocela polako rasipati, oblaci su opet smetali, a ja sam odlucio da bi mogao spremiti scope. Prvi sam dosao i zadnji otisao. Dok mi je cura pomagala spremati opremu, prekasno sam shvatio da nisam dovoljno vremena proveo s njom u uzivanju ove magicne veceri. Nadam se da mi nece zamjeriti. Nema veze; biti ce ih jos, na nekom toplijem i usamljenijem mjestu.

Katastrofa.....eto kako nam je bilo za pomracenje.

Ciao...!!!!