žurke Još jedan JSP (Japetić star party)

13/14. 09.2002.
Neke stvari je teško opisati, jednostavno ih treba doživjeti. Jedna od takvih je i JSP upriličen 13. na 14. rujna tekuće nam godine. Svi oni koji ste htjeli ići, ali ste u zadnji čas odustali - nek vam bude žao jer je bilo super.

Uh, barem nekima - zaljubljenicima u hard-core deep-sky.

Sve je počelo još u četvrtak kada smo, nakon što smo proučili što nam mudroga meteorolozi imaju za reći, uz pivicu, ćevape, punjene šampinjone i ugodno druženje u našem headquartersu odlučili otići na Japetić već u petak, Ne sjećam se kad smo zadnji puta organizirano odbauljali na Japetić petkom, obično to radimo subotom. Prognoza za petak je bila relativno OK pa to jednostavno nismo htjeli propustiti. I nismo pogriješili.

Iako sam ja tijekom poslijepodneva nešto cendrao da su oblaci, do navečer se sve prilićno razbistrilo. Čak je i Mjesec u svojoj prvoj četvrti visio nad jugozapadnim nebom pa sam si mislio da ću konačno baciti pogled na našeg prvog susjeda kroz novi scope. No gužva na Savskoj me usporila za nekih 30 minuta, pa sam na Bačviću umjesto u dogovorenih 20 pristigao tek u 20:30. Malo sam zakasnio i zbog toga što sam ranije morao skoknuti do Vida koji je bio na poslu i nije mogao ići s nama (da, usput nam je porucio da nas mrzi :-), a koji mi je posudio UHC filter. Od sve sile ljudi koja je trebala ići (Bobo je mislio čak da neće biti dovoljno auta) na Bacvići su bili tek Luka, Sabina, Andrija i Matija. Ostali su rekli da će nesto kasnije krenuti pa smo se nas pet potrpalo u Sabininog Tipa i mog Punta i zaputili put Japetića.

Put do Japetića ne može proći bez standardnih rituala: zaustavljanje na benzinskoj prije autoputa i opskrbljivanje neumjerenim količinama Coca Cola (već treći puta se vraćam sa Japetića da donesem više od pola boce Coca Cole puno), Red Bulla (koji mi unatoč mojim uvjerenjima ipak ne pomaže da svladam san dok vozim natrag, ali ja ga svejedno kupim svaki put) i nekih jestvina koje su ovaj puta uključivale Montana sendviče, jer dom naše drage Tete Ruze rijetko radi petkom.

Na Japetić smo došli oko negdje 21:40 po trenutnoj odokativnoj procjeni. To sam zaključio po tome što sam točno u 22h podešavao polarscope, a prije toga smo nakon pristizanja na parking prošetali do doma eda bi potvrdili svoje sumnje. Moram priznati da me činjenica da je dom bio zatvoren apsolutno nije zasmetala. Moram poraditi na svojim lošim navikama, jedna od kojih je trošenje dragocjenog observing vremena tamaneći vrganje, grah, kobasice, allawildove, sireve, vrhnja, krokete i ostale prehrambene artikle. Enivej, na parkingu su prije nas već bili Matija i Sabina koji nisu ni izlazili iz auta, tako da smo prvih pet minuta čak bili uvjereni da su i oni otišli do doma.

Scope je bio montiran relativno brzo. Ono što osobito volim na svom novom scopeu je to što ga precizno montirati mogu za ispod 10 minuta, dok mi je toliko trebalo na starom scopeu samo da složim tripod. Precizno polarno podešavanje jednostavno nije dolazilo u obzir jer čim bi se zategnula polarna os već bi se ista spigala pod tri različita kuta na samu sebe u svakoj pojedinoj od osjetilima nam dostupne tri dimenzije. Na novom scopeu izvadim montažu koju za minutu i pol pomoću libele postavim više-manje vodoravno, na nju natovarim 18 kila EQ-6 ekvatorijalne glave, zakrenem polarscope da odgovara trenutnom datumu i vremenu, centriram sjevernjaču u za to predviđeno mjesto, nataknem cijev na montažu, pritegnem par šarafića, pričvrstim protuutege. Balansiranje scopea je gotovo za manje od minutu i teleskop je observing-ready.

Nažalost, kad je teleskop bio postavljen, Mjesec je već bio prilično nisko nad zapadnim horizontom tako da čak i da mi je bio na dohvatljivom mjestu ne bi dobro izgledao u teleskopu s obzirom na količinu turbulencije u zraku koja nas je cijelu večer pratila. Sa starim scopeom je bilo lako - zgrabim montažu i scope i odnesem dvadesetak metara dalje i gledam. Sad kad cijela konstrukcija teži nešto više od 40 kila, baš se ne bih upuštao u slične samodemonstracije vlastitih atletskih (ne)sposobnosti. Budući da je Mjesec bio tamo gdje je bio, počeo sam razmišljati što bi bilo zgodno naciljati i otvoriti novu sezonu lova na deep-sky objekte. Luka je predlozio M81 i M82 pa ih je on i naciljao. Trebalo mu je malo vremena jer se nisu baš mogli vidjeti u finderu (Medo je bio vrlo nisko i ja sam mislio da neće biti ništa posebno niti u okularu) pa je već počeo pomalo očajavati misleći da neće uspjeti. Ja sam mu asistirao zureći istodobno kroz okular i onda sam u jednom trenutku urliknuo pa je Luka zaustavio svoje nasumično pomicanje scopea po području gdje je sumnjao da bi se mogle skrivati ove dvije galaksije. Uz minimalno pomicanje hand controllerom M82 je uskoro ušao u vidno polje. Ono što me prvo začudilo je to što nisu u isto vidno polje stale obje galaksije unatoč tome što sam koristio 32mm okular. No, bez obzira, M82 je bio prekrasan i do sada ga nikada nisam ovako dobro vidio. Po sredini se kužila ona okomita tamna pruga koja gotovo da prelama galaksiju na dva skoro simetricna dijela. Luka je, s druge strane, vidio i bolje prizore ove galaksije u Destroyeru, što ja nisam imao priliku do sada napraviti. No bez obzira, ovo je vrijedilo vidjeti. Pitam se kako li će samo izgledati ova galaksija na malo većem povećanju kad nam na proljeće Medo bude visio nad glavom i kad nebo bude recimo bistrije i zrak stabilniji...

Otprilike u ovo doba na parking je doklepetao neki kombi za koji je Luka u početku mislio da je terenac od Kim, no pokazalo se da je to teta Ruža. Ubrzo nakon tete Ruže došli su Mirko, Domjan, Vladimir, Lidija i još jedna cura koju ne znam. Isti su se potom spustili u dom kako bi posrkali topli čaj i izgubili jedno pola sata do 45 minuta. Mislim, nemam ja ništa protiv toga da ljudi idu u dom, i ja sam to toliko puta radim, ali fakat sad kužim Bobu koji skoro nikad s nama ne ide u dom nego uvijek ostane na parkingu i gusta se promatrajući i iskorištavajući svaku dragocjenu sekundu vedrog neba.

Nakon ovoga uslijedio je još jedan od neizbježnih rituala (koji bih ja npr. da sam bio sam svakako preskočio): promatranje već toliko puta vidjenih M13, M11, M27 i M57 kojima su se ovaj puta pridružili i M31 i M32 (M110 sam preskočio, stvarno mi se nije dalo). U mom scopeu zbilja nema smisla gledati M31, toliko je velika da vidim samo glow preko cijelog vidnog polja. Vid je zadnji puta rekao da vidi dark lane po sredini, ali ja ga se ovaj puta nisam ni trudio spaziti. Za ovakve stvari ipak mislim da na ovakvom scopeu treba focal reducer i neki recimo Nagler od 40-ak milimetara.

Tu sam ja ustvrdio kako bih ipak ovako vedru noć želio provesti promatrajući "prave" objekte, a ne ove 60 milimetarske, pa je Luka predložio NGC 6543, planetarnu maglicu 8.1 magnitude u Zmaju, poznatiju kao Cat's Eye nebula, ili ona koju možete vidjeti u svakoj epizodi Star Trek Voyagera u astrometriji na jednom od displaya na lijevo od 7 of 9. Do nje je relativno lako starhopnuti od glave zmaja prema sjevernom polu. U mom scopeu nije izgledala onako kako je izgledala Hubbleu pred par godina, no moram priznati da me iznenadila. Prilično jako je svjetlila i stoga se relativno lako da uočiti. U 32mm okularu pri 73x povećanju ona je izgledala kao mali disk neposredno pokraj jedne zvjezde koju ovako odokativno procjenjujem na mag. 8,5. Na povećanju od 235x još uvijek je izgledala kao homogeni disk i nisam uspio vidjeti nikakve detalje. SkyAtlas 2000.0 Companion mi je objasnio da je centralna zvijezda magnitude 11, no s obzirom da je galaksija prilično svijetla vjerujem da je prilično loš seeing koji nas je pratio cijelu večer onemogućio da primijetim ovu centralnu zvijezdu. Pokušat ću neki drugi puta. S obzirom da je ova maglica poprilično circumpolarna, vjerujem da će ovo biti piece of cake čak i u zimskim mjesecima kad bude malo niže.

1 | 2  nastavak >

(avgust 2002.)

| Home | Sadržaj | Galaksija | Sunčev sistem | Teorija i praksa |
| Instrumenti | Istorija i tradicija  |Efemeride |

vrh