|
Prva i jedina dosada američka svemirska stanica «Skylab» (Nebeski laboratorij) primjer je uspješne i jeftine misije dobivene korišćenjem tehnologije i komponenata jednog sasvim drugačijeg svemirskog programa, u ovom slučaju programa osvajanja Mjeseca – Apollo. Početkom sedamdesetih godina amerika je jašila na krilima uspjeha Apollo programa na jednoj strani i koprcala se u blatu Vijetnamske prašume na drugoj. U strahu od moguće katastrofe na Mjesecu, proračunske rupe zvane Vijetnam i drugih okolnosti, NASA otkazuje misije Apollo 18 i 19 te kreće sa izradom Skylaba i osmišljavanjem misija ka njemu.
Modificiranjem trećeg stupnja rakete Saturn-V dobivena je svemirska stanica dužine 36 m, najvećeg promjera 6,5 m, sveukupne mase od gotovo nevjerojatnih 76295 kg, ukupne prostorne zapremine životnog prostora za tročlanu posadu od 361 m3 (toliki prostor će ponovo biti na raspolaganju astronautima dvadeset godina kasnije, na MIRu!)! Cijelovita logistika, od raketnog lansera, kontrolnog tornja, opreme i uređaja na letjelici do svemirskih brodova sa ljudskom posadom, pažljivo je iskorišteno cijeđenjem i posljednjih zaliha Apollo programa. Pod oznakom «Skylab1» lansirana je sama svemirska stanica, a oznake «Skylab2, 3 i 4» podrazumijevale su lansiranja tročlanih posada sa Apollo brodovima ka stanici. Kao raketa nosač za «Apollo» brodove u «Skylab misijama poslužila je raketa «Saturn1B». «Skylab1» je lansiran 14.05.1973. sa raketodroma na Floridi, i još prije dolaska u orbitu, telemetrijski podaci pokazuju kako je izgubljen štitnik od mikrometeora, koji je za sobom povukao i otkaz jednog solarnog panela koji je morao biti odbačen, a ubrzo se saznalo i kako stanica u orbiti, na visini od 435 km, ima i problema sa pregrijavanjem. Sve to dovelo je do privremene odgode lansiranja misije «Skylab2», planirane za dan kasnije. NASA je ubrzo izradila plan spašavanja stanice, pa je već prva posada «Skylaba» (25.05. – 22.06.1973., Charles P. Conrad, Joseph P. Kerwin i Paul J. Weitz) postavila novi toplinski štit i uspostavila normalno funkcioniranje stanice. «Skylab» je dobio i nove solarne panele koji su mu omogućili da diše punim plućima.
«Skylab3» (28.07. – 25.09.1973., Alan La Verne Bean, Owen K. Garriot i Jack R. Lousma) u ukupnom trajanju misije od 59 dana i mnogim aktivnostima kako unutar stanice tako i u svemirskim šetnjama izvan stanice imao je i dvoje posebnih gostiju - pauke. Poznatiji od njih, imenom Arabella, nije u svojoj paučini uhvatio nijednu muhu, ali se je bolje od ljudi prilagodio bestežinskom stanju. Nije mi poznato što je naposlijetku bilo sa paucima, jesu li vraćeni na zemlju ili..!? Astronauti iz posljednje misije, «Skylab4», (16.11.1973. – 08.02.1974., Gerald P. Carr, Edward G. Gibson i William R. Pouge) postavili su tada i rekord u dužini boravka u svemiru u trajanju od 84 dana a jedna od zanimljivosti njihove misije je svakako i istraživanje komete Kohoutek iz «prve ruke».
Inače je «Skylab» bio opremljen popriličnim setom znanstvenih instrumenata, za razliku od tadašnjih sovjetskih stanica (Saljut 1 i 2), naravno vojni je program itekako bio dostupan ali je sama veličina i komoditet koju je «Skylab» pružao dozvoljavao i veliki broj znanstvenih experimenata. Svakako valja spomenuti i teleskop nazvan «Apollo» kojim se je proučavalo Sunce, ali je sa njime rađeno i istraživanje komete Kohoutek. Po prizemljenju treće «Skylab-ove» posade, stanica je podignuta u nešto višu orbitu u namjeri da sačeka ulazak «space shuttle-a» u operativnu upotrebu, naime računalo se sa posjetom astronauta iz jedne od prvih «shuttle-ovih» misija «Skylabu» i to još tijekom 1979. ili najkasnije 1980. godine te njegovo ponovno dizanje na višu orbitu kao i moguće daljnje korišćenje stanice u sklopu «Skylab-shuttle» misija. Dotada, NASA nije imala u planu nikakove misije prema «Skylabu», rezerva «mjesečevih Apollo-a» se istopila, a nije bilo ni razumijevanja kongresa za nastavak misije. Strah počinje da se širi planetom Međutim «Skylab» nije želio ostati izvan medijske pozornosti, početkom 1979. godine, započeli su u novinama natpisi tipa «Skylab pada na Zemlju!», i doista, stanica je počela sve brže gubiti na visini, a nenadano jaka solarna aktivnost taj je proces još i ubrzala. Početkom jeseni 1979. godine cijeli je svijet zahvatila histerija o tome gdje će pasti 80-tonski mastodont iz svemira. Urednici novinskih kuća, u nedostatku vijesti za naslovnicu uzeli bi kartu putanje «Skylaba» čija orbita prelazi preko njihova grada i eto povećanja tiraže! Panika se širila svijetom! Stvar je zaista bila kritična, čak i više nego su novinari pretpostavljali, spasilačka misija nekog od prvih «space shuttlea» bila je godinama daleko, a bilo je pitanje samo kada i gdje će pasti najteži komadi stanice. Da je «Skylab» pao na gusto naseljeno područje zasigurno bi bilo puno ljudskih žrtava i velike materijalne štete. Strah je, dakle, bio opravdan, naposlijetku, 11.06.1979. godine «Skylab» je zabrazdio u svoj posljednji, nikada završeni, krug oko Zemlje. Nakon tek dijelomične destrukcije uzrokovane izgaranjem u atmosferi, tisuće dijelova palo je u indijski ocean i na Australske pustinje, neki od najvećih pronađenih dijelova imali su masu od nekoliko tona! Na sreću, u cijeloj toj svjetskoj histeriji nitko nije ozlijeđen a jedine su «Skylabove» žrtve bile jedna ovca i krov neke napuštene staćare u Australiji. Cijelokupni «Skylab» program, lansiranje svemirske stanice, njeno udomljavanje tri zasebne posade, mnogobrojni znanstveni i vojni experimenti, pružili su amerikancima jako puno a zauzvrat su ih riješili «viška» letjelica i opreme izvorno napravljenih za daleko skuplje misije na Mjesec. Tijekom sedamdesetih godina, na kostruktorskim tablama crtale su se i
naredne «Skylab» misije, vrijedi spomenuti planove za postavljanje
takove stanice u orbitu oko Mjeseca, pa čak i njezinu upotrebu za misije
ka Marsu, nažalost, «svemirski čunak» («space shuttle») čvrsto je
prizemljio takova nastojanja na nekoliko desetljeća.
Uvod |1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | Sledeća strana: Saljut 3, topovi u svemiru (17.03.2005.)
|
