|
Svemirska je utrka početkom 1974. godine bila završena! Sovjeti su pobijedili u tri od četiri utakmice, prvi su poslali umjetni satelit u orbitu (Sputnjik 1, 1957.), prvi su lansirali čovjeka u svemir (J. Gagarin, 1961.), prvi su imali svemirsku stanicu (Saljut-1, 1971.), pa ipak, sva je ta događanja zasjenila jedina, velika američka pobjeda, Armstrogova noga na Mjesecu 1969. godine.
Sredinom sedamdesetih godina pritisak na inženjere svemirskih
programa obje supersile – popustio je.
Astronautički magazini bili su preplavljeni crtežima skorašnjih baza na
Mjesecu, Marsu i drugdje po Sunčevom sustavu, Arthur C. Clarke, svojom
je kultnom "Odisejom 2001." dodatno zakomplicirao stvari, nitko nije
želio (sa)znati pravu istinu; U takovom ozračju, sovjeti su nastavili sa programom svemirskih stanica, amerikanci se skoncentrirali na "space shuttle", a Vladimir Chelomei i njegov konstruktorski tim imali su neke neriješene dugove prema svemiru! Dana 25.06.1974. sa kozmodroma Baikonur raketom "Proton-K" uspješno je lansirana svemirska stanica "Saljut-3", ili pravim imenom "Almaz-2", proizašla iz Chelomeijevog konstruktorskog tima. Javnost je tek desetljećima kasnije saznala kako se u to vrijeme u Sovjetskom savezu paralelno odvijao dvostruki program sličnih svemirskih stanica! Chelomeijev tim radio je na vojnim stanicama (Saljut-2,3 i 5), paralelno, Korolevljev tim gradio je "mirnodopske" stanice (Saljut-1,4,6 i 7). "Saljut-3" bio je identična kopija svog prethodnika ("Saljut-2"), mase 17800 kg, najvećeg promjera 4,60 m, dužine tijela stanice 14,60 m, a dužina stanice preko ispruženih solarnih panela iznosila je 35 m! Zapremina prostora za posadu veličine 100 m3, trebala je trima predviđenim tročlanim posadama osigurati dovoljan "komoditet". Sama "tehnologija" lansiranja pilotiranih brodova i iskustva iz prethodnih misija "Saljuta", doveli su do znatno razrađenih planova lansiranja. Usvojeni letni obrasci se i danas, nakon tri desetljeća, i dalje koriste. Tako su primjerice usvojene povoljnije orbite i razrađeni manevri "Saljuta" i "Sojuza" u vrijeme "susreta" u svemiru, istovremeno stanica se svakih četiri dana nalazila u položaju povoljnom za lansiranje "Sojuza", a ovaj je opet u takovoj situaciji imao dva dana vremena za manevre pristajanja uz stanicu, a u slučaju greške, neuspjelog pristajanja ili nekog drugog problema, povoljnu putanju za brz, siguran i kontroliran povratak na Zemlju.
Zbog geografski nepovoljnog razmještaja sovjetskih baza za radio praćenje stanice tijekom njenog orbitiranja, u operativnu su upotrebu uvedena dva specijalna komunikacijska broda: Kosmonaut Jurij Gagarin i Kosmonaut Vladimir Komarov, koji su svojim smještajem kraj Kube, odnosno nedaleko otočja Sable u Atlantskom oceanu, osigurali punu komunikaciju između svemirskih brodova i satelita te zemaljske kontrole leta. Vatreno oružje Pavel R. Popovic i Jurij P. Artjuhin lansirani su 03.07.1974. u "Sojuzu-14". Uspješno se spojili sa "Saljutom-3" i na stanici boravili 14 dana. Vratili su se na Zemlju 19.07.1974. Zvuči pomalo nevjerojatno, ali tek su Popovic i Artjuhin u cijelosti uspješno odradili planiranu svemirsku misiju ka nekoj (sovjetskoj) svemirskoj stanici.
Njihov boravak i neki od experimenata i dan danas su tajna, prema jednim podacima (koje je sam Popovic kasnije opovrgavao!) oni su uspješno po prvi puta u svemiru upotrijebili vatreno oružje! Top NR-30 (inače korišćen u vojnim avionima) postavljen na "Saljut-3", bojevo je iskušan na jednom ruskom satelitu iz serije "Kozmos", kratki zaključak je glasio kako je cilj uspješno "dezintegriran"! Drugi izvori slažu se sa time da je ovaj "experiment" proveden, ali kasnije, za vrijeme bespilotnog režima leta stanice, svega nekoliko sati prije njenog spuštanja u atmosferu! "Sojuz-15" sa kozmonautima Genadij V. Sarafanovom i Law S. Djominom, lansiran je 26.08.1974. Zbog otkaza "Igla" sustava za spajanje, brod se ni nakon dva pokušaja nije mogao spojiti sa stanicom. Svega 48 sati nakon lansiranja, kozmonauti su uspješno vraćeni na Zemlju. Treća planirana misija prema "Saljutu-3" otkazana je, iz razoga što je trebalo redizajnirati automatski sustav za spajanje ("Igla"), kao i sam "Sojuz" kako bi imao mogućnost manualnog pristajanja u slučaju otkaza automatike. Ni jedno ni drugo nije moglo biti ostvareno u kratko vrijeme, a životni resurs stanice, bez mogućnosti opskrbe nužnim rezervama goriva i sl, bližilo se kraju. Sredinom rujna (19.09.1974.) uspješno je izbačena "KSI" kapsula sa (špijunskim) filmovima. Iako je u završnoj fazi spuštanja ista zbog pogreške u odvajanju toplinskog štita ista ozbiljno oštećena, sav snimljeni materijal ostao je sačuvan. Pojedini dijelovi ove kapsule prodani su nekoliko desetljeća kasnije na jednoj aukciji u Londonu! Sve do 24.01.1975. godine kontrola leta obavljala je razne testove sa stanicom u automatskom modu, posebna je pažnja bila posvećena sustavima za održavanje života i njihovom funkcioniranju sve do spuštanja stanice u atmosferu. "Saljut-3" bila je treća po redu sovjetska svemirska stanica, pa iako je ostvarena samo trećina predviđenog programa, a sama stanica kasnije postala medijski zaboravljena i "nezanimljiva" (jedva da se i na internetu može pronaći pokoji šturi podatak o njoj), ona je napokon usložila sve potrebne elemente za početak ostvarenja jedne nove ere u konstrukciji i exploataciji svemirskih stanica te razumijevanju cijelovite problematike dugotrajnih letova čovjeka u svemiru.
Uvod |1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | Sledeća strana: "Saljut-4", Korolev sprema pobjednički dizajn... (24.03.2005.)
|
