Marino Tumpić tumpic@astronomija.co.rs

Saljut 4

Dana 26.12.1974. godine, sa kozmodroma Baikonur, raketom «Proton K», u svemir je lansirana «međugeneracijska» svemirska stanica «Saljut 4», prva potpuno uspješna misija sovjetske svemirske stanice.

Sergei Korolev, šef istoimenog konstruktorskog tima, pažljivo je «osluškivao» sva dotada prikupljena iskustva u exploataciji svemirskih stanica, shvatio je ranije nedosljednosti i pogreške i ispravio ih.

Saljut 4.  Veći snimak 125 Kb

«Saljut 4» druga je sovjetska stanica iz civilnog programa, kasnije je prozvana i «međugeneracijskom» stanicom između osnovnog koncepta «Saljut 1» («Zarya»!) i «Saljut 2,3 i 5» («Almaz») te kasnijih uspješnih stanica iz druge generacije – «Saljut 6 i 7»

Zbog smanjenja članova posade na dvoje umjesto troje članova (redizajn «Sojuza» zbog tragedije «Sojuza 11») promijenjene su i same dimenzije stanice i to: dužina stanice smanjena je na 13,10 m, najveći promjer je ostao i dalje 4,15 m, dok je masa stanice smanjena na 18210 kg, usprkos tomu, korisni volumen prostora za posadu ostao je nepromijenjen – 100 m3.

Veliki dio vremena ljudski i automatski resursi na «Saljutu 4» utrošili su na astrofizička, te posebice medicinska, biološka i konstrukcijska ispitivanja pojedinih elemenata i sustava u cijelini. Željelo se ispitati kolike su mogućnosti postojeće tehnologije za dugotrajan boravak i rad ljudske posade u svemiru!

Saljut 4 i brod na doku

Poboljšan je sustav za pristajanje brodova («Igla») koji je ranije bio uzrokom otkaza nekoliko misija, tri 35-metarska solarna panela dobili su motore koji su ih okretali u najpovoljniji položaj za prikupljanje svijetla. Novim tehnologijama u izradi samih panela i baterija na stanici, znatno je pojačana snaga elektoenergetskog sustava.

Stanica je i dalje imala samo jedan modul za prihvat svemirskih brodova, međutim Korolev je na stražnjem dijelu stanice već uračunao novo mjesto za automatizirano spajanje bespilotnih svemirskih brodova koji će omogućavati «online» opskrbu stanice i njene posade, a time i dugi vijek trajanja stanice, u tom smislu redizajniran je autonomni manevarski sustav stanice, a redovna je praksa postalo mijenjanje njene putanje uz pomoć propulzije na «Sojuzu».

Za narednu generaciju svemirskih stanica bilo je važno isprobati učestala lansiranja i dugotrajne misije, a «Saljut 4» uspješno je obavio sve ove zadaće!

Prema «Saljutu 4» lansirana su ukupno četiri svemirska broda. Prvi od njih «Sojuz 17» lansiran je 10.01.1975. sa posadom Alexei A. Gubarev i Georgi M Grechko. Posada je bez problema odradila tridesetdnevnu misiju (29d 13h) te se uspješno spustila na Zemlju 09.02.1975. Kuriozitet misije bio je da su kozmonauti proslavili Novu 1975. godinu gotovo u trenutku «svitanja», kada je stanica, po Moskovskom vremenu, prelazila iz Zemljine sjenke na osunčanu dio orbite!

Saljut 4 Panel

Dva mjeseca kasnije (05.04.1975.) na put ka «Saljutu 4» kreću kozmonauti Vasily G. Lazarev i Oleg G. Makarov. Lansiranje je teklo normalno sve do «T»+291sec (291 sec po lansiranju), tada se pali treći stupanj rakete, a da se drugi stupanj prethodno nije odvojio! Kontrola leta odmah obustavlja misiju iako su se kozmonauti tada nalazili u svemiru na visini od 192km! Sustav za spašavanje otrgnuo je kabinu sa kozmonautima put najtežeg i najkraćeg leta u sovjetskoj dotadašnjoj povijesti svemirskih letova.
Strma balistička putanja, naprezanja na tijela kozmonauta od nevjerojatnih 22G (sila koja je tada «pritiskala» tijela kozmonauta i samu konstrukciju letjelice bila je 22 puta veća od normalnog «pritiska» na zemlji!).

Nikada prije i nikada poslje kozmonauti nisu bili izloženi ovakovoj ubitačnoj sili.
Čovjek prosječne fizičke spreme izgubio bi svijest pri opterećenju od oko 8 G, posebno izvježbani (borbeni) piloti mogu izdržati do 12 G bez gubitka svijesti, pri silama G od 15 i više, nastaju trajna oštećenja na krvožilnom sustavu i unutarnjim organima čovjeka.
Srce Lazareva i Makarova izdržalo je opterećenje 22 puta veće od normalnog (krv je bila 22 puta teža nego u normalnim uvjetima!), no ne bez posljedica, Lazarev zbog oštećenja krvožilnog sustava nikada više nije poletio!

Od lansiranja pa do spuštanja proteklo je svega 21 min27 sec! Spuštanje se dogodilo svega nekoliko stotina metara unutar teritorija sovjetskog saveza (kozmonauti su se bojali da su sletjeli u Kinu kao i da ih nitko neće moći pronaći u planinskom masivu Gorno-Altaisk, koji je još uvijek bio pod snijegom!) a nakon 1574 km prevaljenog puta.
Nekoliko sati kasnije, po njih je, zahvaljujući dojavi tamošnjeg stanovništva, stigla spasilačka misija i otpremila ih kući.

Dve marke sa Saljutom 4

Iako riskantna i više nego opasna, ova je misija dokazala kako je moguće sigurno spašavanje kozmonauta u ma kojem dijelu leta. Konstruktori sustava za spašavanje dobili su na taj način informaciju iz prve ruke o uspješnosti njihova sustava.

Ova je misija nazvana «Sojuz 18-1»! Tadašnji sovjetski predsjednik, Leonid Breznjev, nagradio je kozmonaute sa po 3000 rubalja!

«Sojuz 18» sa posadom Pyotr I. Klimunk i Vitaly I. Sevastyanov lansirani su 24.05.1975. uspješno i bez problema odradili su cijelu 63-dnevnu misiju (62d23h) te se sretno vratili na Zemlju 26.07.1975. Međutim, nisu cijelo to vrijeme bili sami!

«SALJUT 4» vs «APOLLO-SOJUZ TEST PROJECT»

Iako u jeku «hladnog rata» dvije su supersile smogle snage za jedan pionirski pothvat –zajedničku «Apollo-Sojuz» misjiu.

Naime, znanstvenicima je već odavno bilo jasno kako prizemne Zemaljske razmirice «gore» nemaju smisla, te su se odlučile na zajedničku misjiu aktualnih svemirskih brodova. Za tu je misiju, a zbog primjene različitih standarda u građenju brodova, izrađen specijalni «međuodjeljak», koji je omogućio spajanje dvaju međusobno nekompatibilnih brodova. Taj je odjeljak lansiran zajedno sa «Apollom».

Povijesna misija «Apollo-Sojuz» započela je 15.06.1975. Najprije je u 12:20 sa kozmodroma Baikonur lansiran «Sojuz 19» sa Alexei Leonovom i Valeriyem Kubasovim, nesto kasnije, u 19:50 sa Floride kreću Thomas Stafford, Vance Brand i Donald Slayton u «Apollo ASTP». Dva dana kasnije, brodovi su spojeni u orbiti i 17.06.1975. u 19:19 sati Stafford i Leonov pružaju jedan drugome ruku unutar «međuodjeljka». Nekoliko su puta astronauti i kozmonauti prelazili iz jednog broda u drugi. Dva dana kasnije, brodovi su nakratko odvojeni pa ponovo spojeni, uključujući i prelaske posade jednog broda u drugi i obrnuto. Zanimljivo je kako je komunikacija tekla na način da su amerikanci govorili ruski, a rusi – engleski! Svemu tomu prethodili su i treninzi obaju posada u USA, odnosno SSSR-u!.

U nekoliko su navrata ovi brodovi prolazili kraj «Saljuta 4», a Klimunk i Sevastyanov su poslužili i kao kontrolni centar za koordinaciju njihova spajanja! Istovemeno je u svemiru bilo sedmero astronauta sa ukupno tri svemirska broda («Sojuz 18», «Sojuz 19» i «Apollo ASTP»), dvije svemirske stanice («Saljut 4» i «Skylab»), radilo se o najzahtjevnijoj svemirskoj misiji dotada u zemljinoj orbiti!

Posada «Sojuza 19» uspješno se spustila na Zemlju 21.06.1975., a tri dana kasnije (24.06.1975.) to je učinila i posada «Apollo ASTP», prethodno odbacivši «međuodjeljak» za spajanje sa «Sojuzom. Isti je kontrolirano izgorio u atmosferi 02.08.1975.

Nakon 62 dana i 23 sata boravka u svemiru «Saljut 4» napustili su Klimunk i Sevastyanov, uspješno se, 26.07.1975., «Sojuzom 18» spustivši na Zemlju.
Bila je to najduža sovjetska svemirska misija sa ljudskom posadom do tada (posada misije «Skylab 4», Gerald P. Carr, Edward G. Gibson i William R. Pouge, još je uvijek držala rekord u boravku ljudi u svemiru u trajanju od 84 dana 16.11.1973. – 08.02.1974.).

No to nije bio kraj za «Saljut 4», prema ovoj stanici upućen je bespilotni «Sojuz 20», koji je u rekordnom letu od 92 dana (19.11.1975. – 15.02.1976.) uspješno dokazao sigurno preživljavanje biljaka i životinja koje su bile smještene unutra umjesto ljudske posade, ali i dokazao kako je «Sojuz» sposoban izdržati više od tri mjeseca u svemiru uz očuvanje punih sposobnosti letjelice u svim fazama leta.

«Saljut 4», nakon dvije godine i 35 dana uspješne misije u svemiru, kontrolirano je spuštena u niže slojeve atmosfere i izgorjela iznad Pacifičkog oceana 02.02.1977.

Korolevljev civilni program svemirskih stanica postigao je pun uspjeh, njegov je tim tada već krenuo u izradu druge generacije svemirskih stanica. Zvuči pomalo nevjerojatno, kako je centralni modul današnje Međunarodne svemirske stanice (ISS) zapravo tek neznatno modificiran Korolevljev dizajn upotrijebljen pri izradi «Saljuta 1»!
Nakon gotovo tri desetljeća, tada zabranjeno ime «Zarya» danas ponosno stoji na centralnom modulu ISSa. «Zarya-i» ('zora', prim.a.) je konačno svanulo!

Upravo je misija «Saljuta 4», uspješno odvijanje svih eksperimenata i letova sa i bez posade, uključivo i neplanirano spašavanje posade na visini od 192 km pri otkazu elemenata rakete nosača, višestruka spajanja i razdvajanja u orbiti različitih letjelica, dugotrajni boravak ljudi i tehnike u svemiru, poboljšanje ranijih sustava, suradnja u svemiru, dala odgovore na ključne elemente koji će poslužiti za predstojeća desetljeća, uspješna čovjekova boravka u svemiru.

Navesti ću još jedan kuriozitet vezan uz boravak «Saljuta 4» u orbiti od 26.12.1974. do 02.02.1977. godine. Naime, tijekom ovog vremenskog razdoblja (vidi kalendarski raspored letova!), u orbiti su boravile još tri svemirske stanice: «Saljut 3» (25.06.1974. - 24.01.1975.), «Skylab» (14.05.1973. – 11.06.1979.) i «Saljut 5» (22.07.1976. – 08.08.1977.), te nekoliko svemirskih brodova sa ljudskom posadom; «Sojuz 17, 18-1, 18, 19, 20(!), 21, 22, 23» te «Apollo ASTP»

Uvod |1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |

Sledeća strana: "Saljut 5" - Vladimir Nikolayevich Chelomei uzvraća udarac!

(8.04.2005.)

vrh